Prije otprilike 5000 godina Kinezi su otkrili kako se izrađuje luksuzna tkanina od sekreta dudovog svilca, a posljednjih stoljeća tajna proizvodnje svile proširila se po cijelom svijetu. Ličinka dudovog svilca hrani se lišćem dudova drveća a kad se nakon nekog vremena zatvori u kukuljicu (5-6 tjedana), oko sebe isplete vlaknastu čahuru kao zaštitu. Čahuru tvori neprekinuta svilena nit dugačka i do 1600 metara, koju izlučuju posebne žlijezde koje se nalaze u glavi dudovog svilca. Kukuljice se prije izlaska leptira poberu te se u svilani guše u kipućoj vodi koja pospješuje odmatanje niti. Samo malenom broju dudovih svilaca dozvoli se da preživi i na prirodan način izađe iz čahure kako bi ih se koristilo za uzgoj sljedeće generacije. Ljudi su se u ovom kraju intenzivno bavili svilarstvom samo za vrijeme Vojne krajine. Graničarima je uzgajanje nametnula vojna vlast koja je uz mala ulaganja dobivala poprilične prihode od proizvedene svile. Uzgoj dudovog svilca uveden je na području Varaždinskog generalata 1764. godine obvezom podizanja dudinjaka iz kojeg su graničari, odnosno sve obiteljske zadruge, uzgojene dudove sadili po dvorištima, vrtovima, ispred kuća i uz putove. Za hranjenje ličinki bili su zaduženi starci, žene i djeca, jer su stalno  boravili u kući. Držali su ih na policama u toploj prostoriji i hranili dudovim lišćem.

Đurđevečki župnik Franjo Milinković zabilježio je 1824. godine u župnoj spomenici da je svilana s primitivnim kotlovima bila smještena u dvorištu Staroga grada. Odvojena svila slala se potom u predionice u Bjelovaru i Osijeku. Rasadnik dudova (dudinjak) nalazio se na općinskom zemljištu kojeg danas zovemo Dudara. Danas je to predio Tratinske ulice.