Sjećanja na Jožinu

Čim zašara prvo grožđe u vinogradu, sjetim se 13900211_10205301306490856_3237596585843744587_nJOSIPA TURKOVIĆA-JOŽINE, slikara, prijatelja, zavičajnika. Negdje tamo, 80-tih godina prošlog stoljeća (kako to čudno sada zvuči!) bio je zaista neka vrsta “lokomotive” koja je vukla kulturne projekte, likovni život, društvena događanja, tradiciju i pajdašiju na podravskim širinama, pa sve tamo gore do Međimurja.

Znao je “u prste” sve lokalitete i zakutke oko Drave i Bilogore. Sistematično i ozbiljno bavio se etnografijom, zapisivanjem, restauriranjem, čuvanjem i arhiviranjem svega što se ticalo prohujalog života i ruralne kulture našega zavičaja. Zapravo, ta ideja zavičajnosti za mene je od njega i potekla, pa je nekoliko nas njome i “inficirao” kao slavitelj PODRAVSKE GRUDE, u čemu je prevladavala snažna kajkavska sastavnica, od govora, pjesme, kulture stola,vinsko-goričnih navada, do rukotvorja, tkanja i vrtlarenja, koji su nekada resili domove konačarske, seoske i gradske, a upravo su u to vrijeme počeli uzmicati pred sumnjivim “modama” novoga doba, u ime kojih smo se bili spremni odreći svoje “selskosti” kao nečega sramotnoga i zaostaloga.

13912844_10205301305210824_7442765630385935756_nNasuprot tome, Joža je kistom oživljavao krajolike pješčanih dina, mrtvica, mlaka, močvara i kanala, te jalšike, hrastike, topolike i “nerode” uz podravske pute, gdje se skrivaju hlad i zaštita ptica i šumskih stvorenja. Risao je slamnate krovove, glinene ćupove na plotu, čvornate korjenaste izrasline na tlu snane barlahovske muškarce i žene u poslovima i fantastične predodžbe zračnih bića u krošnjama i oblacima, podignute na celestijalnu ravan, gdje počinju snovi o oduhovljavanju svega zemaljskoga. Na osebujan način spojio je hedonističku i poetsku crtu svoje naravi, bivajući u svojim slikama, kako veli poljski pjesnik, “zemaljski kao nebo, nebeski kao zemlja”.

Dakako, njegov oku drag kampanilizam, s pripadajućim tornjevima seoskih crkvi i amblemom đurđevačkog Staroga grada, o kome je stvorio stotine crtica, varijacija i bajkovitih zamisli, imao je svoja ograničenja. Time se nužno svrstao u autore regionaliste, pa će tek u posljednjoj fazi analitičkih promišljanja i stilskih pročišćavanja, naći formulu univerzalnih značenja. Šapat pigmenata i energija poteza prenijeli su dio njegove strasti za slikarstvo kao takvi, u čemu je ostao istinit i vjerodostojan do kraja života. Rado se i često družio s ljudima od pera, čemu zahvaljujemo za desetak lijepih tekstova, posebice za monografiju iz pera Dubravka Horvatića (Zagreb, 1988.).

Za većinu svojih prijatelja, rekla bih, Turković će ostati nenadmašni kozer,improvizator, domaćin bez premca. U vinogradu bismo okrenuli ražanj, promiješali kotao, ispekli glinene suvenire s urezanim imenima, recitirali, glumili, pjevali. Joža bi uzeo gitaru i započeo jednu divnu baladu iz vremena vojni i odlazaka u tabor: “Došel mi je onaj večer / da ja na se surku mečem. / Mene pita sa družina / Kam ti ideš naš Jožina? / Ah, najte me ni pitati, / Ja vam nečem povedati. / Pak sem zišel na vulicu / Na vulicu, vu tu kmicu. / Pak se šečem gore-dole / Koja mene lepše zove”.

I tako, dok bi okolo zorilo grožđe, oblaci putovali do Atlantide, cvrčci zanosno cvrčali, maštali smo o slavi zavičaja i plodovima rada, koje ćemo brati u obećanoj budućnosti, kao da smrt ne postoji. Pjesma se gubila preko tri brijega, polako nestajući na granici godišnjih doba, gdje se upaljeni javorov list spuštao nad vodu, a vretenca umirala usred ljubavnog plesa, znajući da je odlazak na svakom vrhuncu privilegija, a dotrajavanje i tiho gašenje posve obična sudbina, na kakvu izuzetna bića i ovako nikada ne bi pristala.

9. kolovoza 2016.


Božica Jelušić

Možda će Vam se svidjeti...

Odgovori

Do NOT follow this link or you will be banned from the site!