Goričari

Brigu o vinogradu u prijašnja vremena vodili su uglavnom stariji muškarci koji više nisu bili sposobni raditi u polju, ali su u vinogradu bili od koristi jer su u klijeti provodili veći dio godine. Zvali su ih goričari, i oni su goričarili tijekom sezone poslova. Stoga su bili u mogućnosti pravovremeno obaviti sve poslove; rezanje, optrgavajne zaperkov, špricajne, pretakanje vina, sušenje sijena… Jedino je kod kopanja i berbe trebalo više radne snage. Bio je i nemali broj slučajeva da su međaši znali više vremena provoditi nuz kupico, pa su zapostavili trsje. Nerijetko su sami pripremali hranu. Na jelovniku je bio gorički krumper, špek, a ponekad i ulovljeni zec, te poj (puh). Međutim, nisu se sjetili one poslovice: Gorice trebajo slugo, a ne gazdo! Kad se loza zapustila i razrasla poslali bi svojima poročka (poruku) ili bi došli kući po minažo (hranu) i rekli: Treba je joščer težakov, gorice so vušle! Ipak je vinova loza poljoprivredna kultura koja zahtjeva najviše radne snage i brige. Na fotografijama vidimo dva tipična „prototipa“ staroga goričara: staračko ispijeno lice s brkovima, u ustima lula, na glavi škrilak, robača, kaput na hendek (o jedno rame) i neizostavni šulec (muška pregača). Na nogama opanki ili bosonog, kožnata torba preko ramena i baril s vinom. Tko bi rekao da bi se takvi „aduti“ mogli zapiti u klijeti i prepustiti trsje na milost i nemilost? Zapravo, tim su ljudima to bili najljepši životni trenutci koje su provodili nakon dugogodišnjega mukotrpnog rada na gruntu.

 

Možda će Vam se svidjeti...

Odgovori

Do NOT follow this link or you will be banned from the site!