Jeste li znali da je prije pojave šećera pčelinji med bio osnovno sladilo u ljudskog prehrani? Zbog toga su ljudi u daljoj prošlosti obirali divlji med po šumama tražeći prirodna staništa pčela, ugušili roj pčela i uzeli med. Međutim, kasnije su se ljudi dosjetili duplje s medom i rojem pčela prenijeti  k svojim kućama i na taj su način pripitomili ove korisne životinje. Uskoro je svako domaćinstvo imalo pčele u primitivnim košnicama.

Međutim, razvojem gospodarstva i graditeljskih vještina na obiteljskim se domaćinstvima oblikuju pravi pčelinjaci koji se ovdje nazivaju vulijnakima ili vulincima. Oni su služili sa spremanje pletenih i drvenih košnica koje su se inače postavljale pod strehama kuća i štagljeva na sunčanoj južnoj strani. Zahvaljujući sakupljaču etnografskog blaga Podravine Josipu Turkoviću imamo sačuvan opis starih vulijnaka. To su bile drvene komore građene kao i drugi gospodarski objekti pokrivene slamnatim krovom. Vulijnaki su redovito bili smješteni iza gospodarskih zgrada u vrtu ili voćnjaku podalje od kuće i štale kako pčele ne bi ometale ljude i stoku. Osim toga, to je trebalo biti sunčano i čisto mjesto. Naime, otvori za pčele na vulincima orijentirani su prema jugu kroz koje su pčele ulazile u poslagane košnice. Takve nastambe za pčele seljaci su izrađivali sami od drvenih stupova i dasaka ili su za taj posao angažirali mjesne tišlare ili cimermane pa su vulijnaki nerijetko bili nacifrani različitim rezbarijama.

Do sredine prošlog stoljeća vulijnaki su bili sastavni dio svakog većeg gospodarstva, kasnije se sele u gorice, a nismo ni sigurni je li gdje ostao koji sačuvani primjerak. Mogli bismo reći da su takvi drveni vulijnaki preteče današnjih kamionskih pčelinjaka. Prema podacima Državnog statističkog ureda u Zagrebu 1938. godine u ovom dijelu Podravine proizvodilo se oko 1.000 kilograma meda što je imalo vrijednost 10.000 dinara. Iste su godine košnice imale vrijednost od 15.000 dinara (usporedbe radi toliko je vrijedila i proizvodnja voća, a vrijednost stoke bila je 12.910.940 dinara).