Baviti se medičarstvom nekad je bio unosan i cijenjen posao. Medičari su proizvodili poznate licitare, figure od tijesta ukrašene šarenim viticama, cvjetićima te spiralnim, pleteničastim i cik-cak ukrasima. Licitari su najčešće bili u obliku srca, konjića, potkova, bapčic, ptičica, čisla…). Naročito su bila poznata srca s ogledalcem koja su momci kupovali i darivali djevojkama u znak ljubavi. Gverc, vrsta alkoholnog pića s medom (medovina), bio je jedan od prepoznatljivih proizvoda, kao i kolači medenjaki, paprenjaki i piškoti.

Medičari su obilazili proštenja i sajmove na kojima su prodavali svoje proizvode. Razapeli bi šatore na četiri vode, složili štandove s licitarima te poredali klupe i stolove. Tu se moglo sjesti i popiti gverca koji se točio iz bačve. Za djecu su pak spremali bombone i lizalice od kuhanog šećera i meda, koje su lijevali u posebne kalupe. Većina medičara bavila se i izradom svijeća od voska, te voštanih zavjetnih figura (zagovori), koje su vjernici odnosili u crkvu vjerujući da će ih zaštititi od kakve bolesti ili nesreće. Pojedini medičari bavili su se i pčelarstvom, no većina njih kupovala je košnice od seljaka pčelara, iz kojih su potom vadili med i vosak. Đurđevečke medičare, odnosno lecitare, povijesni izvori bilježe od sredine 19. stoljeća, no to ne znači da ih nije bilo i prije. To su Mijo Majer, Ludvig Zajček i Đuro Dolenčić, a prezimena im govore da su stranci koji su se doselili u Đurđevec u potrazi za poslom. Kod njih su domaći momci izučili obrt, pa tako bilježimo i medičare Alojza Bartakovića, Matu Petrica, Ivana Đumbira, te Josipa Sulimanovića, uglednog medičara koji je živio i radio u Koprivnici. Dolenčićevima i Đumbirovima medičarstvo je postalo obiteljski posao.