Tradicija šivanja u Podravini

Malo podataka imamo o tome na koji su se način u prošlosti prenosila znanja i vještine šivanja, odnosno krojenja, povezivanja i ukrašavanja odjeće kao i drugih uporabnih i ukrasnih predmeta od tkanine. Uvjerljiva je pretpostavka da su se takva znanja prenosila iz generacije u generaciju, s koljena na koljeno, pogotovo među ženama. Međutim, različite tehnike obrade tkanina kakve danas držimo tradicionalnim uveliko su u podravskim mjestima prisutne od prve polovine XX. stoljeća. Dakako, s tim u vezi je upotreba šivaćih strojeva, a znanja potrebna za rukovanje njima Podravke nisu mogle naslijediti od svojih predaka.

13872471_1750032581924195_181039263_nU smislu izrade odjevnih predmeta u prošlosti treba naglasiti da od prve polovine XVIII. stoljeća u većim podravskim naseljima kao što su prvenstveno Đurđevec i Virje možemo pratiti prisutnost različitih obrtnika koji su se profesionalno bavili izradom odjeće i obuće. Tako je u naseljima bilo po nekoliko krojača (lat. sartor), kožara (lat. alutarius ili cerdo), zatim krznar (lat. pellio), klobučar (lat. pileator), čohaš ili čuvar (izrađivao odjevne predmete od ovčje vune) te po jedan profesionalni tkalac (lat. textor), gumbar (lat. nodifex) koji je ujedno mogao biti i krojač, a svakako je tu važan i farbar (lat. tinctor), a u onim najvećima bio je iglar (lat. acuarius), rukavičar (lat. chyrotecarius), kopčar (lat. fibularius). Iglari, kopčari i rukavičari su živjeli u velikim gradovima kao što je bio Zagreb i dakako da izvan tih gradova nisu sami mogli prodavati svoje proizvode, pa su to vjerojatno činili tzv. kramari.

Brojni su bili obrtnici koji su se bavili izradom obuće: postolari (lat. sutor), čižmari (lat. cothurnarius) i opančari. Osim proizvodnje odjeće dakako da su neki od nabrojenih obrtnika izrađivali i druge predmete od tkanina kao što su zastave (u krajiškim naseljima one su trebale vojnim postrojbama, cehovima i župama), ponjave i vreće te oprema za sakralne objekte. Da je takovih obrtnika bilo još u podravskim naseljima bilo još u XVII. i u prvoj polovini XVIII. stoljeća svjedoči fond prezimena i u kojem su vrlo česta prezimena primjerice Kožar i Krznarić, a od imenice tkalec nastao je čitav niz različitih oblika prezimena, kao i od mađarske riječi za krojača szabó (Sabol, Sabolić, Sabolović i dr.).

168 Fogl (obrtnici)

Podaci o članovima obitelji Fogl u jednoj od matičnih knjiga.

Većina obrtnika su bili doseljenici iz različitih habsburških zemalja, a u podravskim su krajiškim naseljima zasnovali obitelji i doživotno se bavili svojim zanimanjima. Neki su bili pravi majstori (lat. magistri artis), a kod njih su učili kalfe i djetići. Nerijetko su takva zanimanja bila nasljedna, a obrtnici su se međusobno podržavali i surađivali što je napose zanimljivo pratiti u naseljima gdje ih nije bilo dovoljno kako bi se udružili u obrtničke cehove ili zadruge. Često su se obrtničke obitelji povezivale ženidbenim vezama. Zanimljiva je obrtnička obitelj Fogl iz Virja u kojoj je najstariji član Josip Fogl bio bačvar (lat vietor), a njegovi sinovi redom: Martin (1833.-1887.) krznar, Matija (1836.-1901.) krojač i Josip (1843.-1921.) postolar.

O tradicionalnom načinu izrade muške i ženske odjeće te njezinom ukrašavanju kao i o izradi drugih predmeta od tkanine kakvi su upotrebljavani u podravskim naseljima u drugoj polovini XIX. i prvoj polovini XIX. stoljeća najviše su etnografskih zapisa ostavili svakako Josip Turković i Miroslav Dolenec Dravski. Njihovi se opisi izrade odnose mahom na one predmete koji su bili „domaće“ rukotvorine, a manje „kupovni“ predmeti. No, treba napomenuti da je na tehnike izrade odjevnih i ukrasnih predmeta u domaćinstvu utjecalo ono što su ljudi imali prilike vidjeti, a zatim imitirati, na predmetima profesionalne izrade, bilo kupljeno, bilo izrađeno u naselju u radionicama gore opisanih obrtnika.

Dolenec je nabrojio i opisao više vrsta narodnih vezova na nošnjama: caklini, (h)eklajne, štrikajne, toledo, rišelje, duplajne, prebirajne, kosovski, pečki ili bodeni vez i dr. Evidentirao je i predmete koje su Podravke koriste u tome poslu: mustre, igle, (h)eklajdini, konec, klopko, škarje, napršnak, a u novije vrijeme i šivaće mašine, jednim imenom zvane singerice. Dakako da su krojačke radionice – „šnajdarije“ – bile opremljene kvalitetnijim i raznovrsnijim priborom: šivaći stroj, mustre, kroji, šnajdarska pegla i dr. Takvi su se predmeti mogli pronaći i u radionicama različitih krojačkih zadruga koje su djelovale nakon Drugog svjetskog rata, a kojima su radili izučeni majstori krojači – šnajdari. Neki od tih majstora i danas šivaju po narudžbi u svojim domovima i uživaju dobar ugled u naseljima.

slikDruštvo „Napredne domaćice“ iz Virja koje je osnovano 1931. godine (između 1981. i 1996. godine društvo je djelovalo pod nazivom „Aktiv žena Virje“, a od 1996. kao „Udruga žena Virje“) organiziralo je različite tečajeve vezane prvenstveno za pripremu i konzerviranje hrane te šivanje i krojenje. Prema sačuvanim fotografijama s početka 1930-ih godina i svjedočanstvima najstarijih mještana možemo zaključiti da su tečajeve šivanja i krojenja vodili predstavnici tvrtke „Singer“ koja je proizvodila i prodavala istoimene šivaće strojeve. Takvi su tečajevi bili besplatni i održavali su se već i 1920-ih godina. Čini se da su Podravke tada nabavile i svoje prve singerice.

Majstorica0002

Majstorica Marija Turković s učenicama u Đurđevcu.

Vještije polaznice takvih ili dodatnih tečajeva, a koje su za to imale interesa podučavale su djevojke šivanju na šivaćim strojevima i drugim oblicima obrade tkanina. Po nekoliko djevojaka je svakodnevno odlazilo takvim majstoricama koje su ih obučavale uz određenu naknadu. Jedna od poznatih takvih majstorica u Đurđevcu je bila Marija Turković rođ. Lovašen (majka slikara Josipa Turkovića).

 

 

Možda će Vam se svidjeti...

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Do NOT follow this link or you will be banned from the site!