Jedan od gotovo zaboravljenih odjevnih predmeta je šulec. Jednostavno možemo definirati da je to muška pregača. Naime, nekada je sastavni dio muške odjeće bila i pregača koja se naziva šulec. On je imao sasvim praktičnu namjenu. Pošto se šulec stavlja na svu odjeću (osim eventualno na kaput) štitio je odijelo od nečistoće. Zbog toga još i u današnje vrijeme možemo vidjeti primjerice stočare i majstore koje pred sebe stavljaju šulca kako bi poštedjeli odjeću od prečestoga pranja i najgore prljavštine. Ujedno bi u svakom trenutku mogli meknoti šulca pred sebe i bili bi u relativno čistoj odjeći. Zbog toga su žene – koje su prale odjeću – poticale muškarce da pred se namečo šulca.

Međutim, muškarci su imali po dva šulca i to jednog koji je služio za poslove na domaćinstvu, štali i polju i drugog koji je bio uvijek relativno čist i u kojem su muškarci odlazili f selo, pa čak i f cirkvo. Bila je sramota pojaviti se u javnosti z rijavem šulcom pred sebom. To svjedoči o činjenici da je šulec doista bio sastavni dio muške odjeće i da nije imao samo praktičnu namjenu. To ne treba čuditi jer u doba kada se nosila odjeća od bijelog platna ona se doista vrlo brzo zaprljala pa su ljudi redovitim i obaveznim nošenjem šulca doskočili tome problemu. Naime, šulec je obavezno bio tamne boje, najčešće tamnoplave, obojan pri farbaru i sašiven od grubog platna. Specifično je da se nije vrpcama povezivao na leđima kao ženska pregača već su vrpce duže pa se muškarac opaše i poveže šulca s prednje strane i to blago na jednu stranu jer će na drugoj strani gdje nema mašlinca podići jedan rub – vogel – i zataknuti ga za vrpcu.

Na najstarijim fotografijama možemo vidjeti da je šulec dopirao gotovo do tla, odnosno da je bio dug kao i hlače dok se kasnije ustalio kraći, otprilike do ispod koljena. Zanimljivo je vidjeti da stariji muškarci nisu mikavali šulca pred sebe niti kad su fotografirali sa svatovima i da su ga u svečanijim prilikama nosili ispod lajbeca i kaputa.