Đurđevečka obitelj Braun bila je ne samo vlasnik nadaleko poznatog paromlina u Đurđevcu, već i svjetski poznate uljare u Koprivnici koju je pokrenula 1917. godine, u čijoj su upravi sjedili Emanuel Braun i sin Ljudevit. Krajem 1920. godine uljara je stradala u požaru, pa su kapital od prodanih dionica koprivničkoga i kloštarskoga paromlina uložili u izgradnju nove tvorničke zgrade „Industrije ulja“. Nabavljeni su i novi strojevi za rafinaciju pa je čak i najstarija uljara u Jugoslaviji, ona u Vrbasu, slala ulje na rafinaciju u Koprivnicu, a dopremalo se i maslinovo ulje iz Dalmacije. Uljara je tada bila najveća tvornica te vrste u ondašnjoj Jugoslaviji. Nakon proširenja kapaciteta 1928. godine dnevno je mogla preraditi dva vagona, a ulje se pakiralo u kante od 50, 100 i 200 litara. Ujedno je proizvodila i kokosovu mast, ricinusovo ulje, te ponešto staklarskog kita, lanenog ulja i firnisa. Bila je poznata po svome bundevinom ulju marke „Crnac“, koje je na međunarodnim izložbama u Londonu 1934., 1935. i 1936. godine bilo nagrađeno zlatnom medaljom, a 1937. godine srebrnim pokalom. Uprava uljare povezala se s kraljevskim dvorom u Beogradu, pa je ubrzo postala kraljevski dvorski dobavljač. Ljudevit Braun odlikovan je krajem 1931. godine ordenom sv. Save četvrtog stepena, a uljara zlatnom medaljom Oblasne samouprave beogradske oblasti i diplomom Ministarstva poljoprivrede Jugoslavije za 1929. i 1938. godinu. Odlikovanje mu je uručeno na svečanosti u Koprivnici 20. rujna 1932. godine u prisutnosti narodnog poslanika dr. Vlade Malančeca, gradonačelnika dr. Branka Švarca i predstojnika gradske policije Rudolfa Dimića. Uslijed ekonomske krize i drugih poteškoća uljara je 1937. godine prešla u vlasništvo zagrebačke obitelji Aleksander, koja je posjedovala uljaru u Zagrebu.