Tijekom velike reforme Vojne krajine 1787. godine vlasti su nastojale regulirati svaki aspekt života krajišnika zbog čega su sastavljeni i objavljeni posebni propisi. Jedan od takvih je i Šumski red (njem. Waldordnung) čiji je autor Wilhelm Ludwig grof Wartensleben, a nastao je u Beču 24. travnja 1787. godine. Jedan primjerak Šumskih uredbi za carske i kraljevske krajiške šume Slavonske, Varaždinske i Banske krajine sačuvan je u rukopisu koji predstavlja prijepis i prijevod njemačkog izvornika na hrvatski jezik i sastoji se od 49 članaka.

Iz uvodnog dijela doznajemo da je namjera donošenja ovakvog dokumenta bila uređivanje odnosa prema šumskom bogatstvu koje je u to vrijeme na području Vojne krajine bilo vladarevo vlasništvo. Nastojalo se regulirati potrošnju šumskih resursa i učiniti što više za njihovo obnavljanje. U prvim odlomcima regulirana je potrošnja drveta namijenjenog za gradnju javnih i privatnih zgrada, te za prodaju. Zanimljivo je da se tada nastojala prekinuti neekonomična upotreba hrastovine i potaknuti gradnja uz pomoć cigla i lakšeg drveta. Naime, tada je za stambene i gospodarske objekte (pogotovo one javne namjene koje su bile većih gabarita) trebalo jako puno drvene građe, pogotovo za izradu krovišta.  Zato su takve zgrade bile teške i relativno su brzo popadale pogotovo u krajevima gdje su prevladavale močvare.

Posebnim je uredbama reguliran način sječe drveta i uzgoj mlade šume. Pošumljavanje je bilo usko vezano uz reguliranje načina držanja stoke u šumama koja se smatrala krivom za uništavanje mladica i sjemenja. Zato je bilo strogo zabranjeno i kažnjivo puštati koze, svinje, goveda i drugu stoku na pašu u šumu kada je tlo bilo mekano, kao niti u mladu šumu, tzv. branjevinu. Izvoz drveta iz šume također je bio ograničen samo na određena godišnja doba i dane u tjednu. O pridržavanju propisa trebao je brinuti čitav niz šumarskih službenika, od šumara, preko šumarskih kaplara do šumarskih nadzornika i časnika.

Neke odredbe iz Šumskog reda iz 1787. godine:

„Šumarski kaplari moraju paziti da se stablo nisko posiječe, te pri rušenju ne ošteti mladice i susjedna debla.“

„Posječena stabla nije ni na koji način dopušteno vući iz šume jer se tako oštećuju mladice. Drvo se mora izvesti na kolima i to do blagdana svetog Josipa, a tko ne izveze drvo to tog termina, bit će mu oduzeta. Izvoz drva je dozvoljen samo ponedjeljkom, utorkom i srijedom, a druge dane šuma mora biti zatvorena.“

„(…), najstrože se zabranjuje puštanje stoke i svinja u šumu jer one potkopavaju mladice i rade štetu. Stoga se zapovijeda šumarima da svaku vrstu stoke koju nađu u šumi trebaju zatvoriti i vlasnici ju trebaju otkupiti jer stoka čini nepopravljivu štetu šumi i ona se više ne može pomladiti.“

„Potkapanje, spaljivanje, odsijecanje kvrga i guljenje kore najstrože je zabranjeno i sudski kažnjivo.“

„Najstrože se zabranjuje opsijecanje drveća za ishranu stoke zimi. Zbog toga pastirima nije dopušteno nositi sjekire u šumu jer će im one biti zaplijenjene.“

„Oštećenja stabla i kore drveća: Ako bi se koji graničar usudio oguliti stablo, nagnuti ga ili srušiti te ga iscijepati na dužice ili daske, ima platiti cijelu, a seljak (paor) dvostruku šumsku pristojbu.“

„Zaštita šume od vatre: Od Đurđeva do Miholja ne smije se u šumi ložiti vatra pod prijetnjom najstrože kazne. Ako se dogodi šumski požar, sva obližnja sela moraju se uzbuniti zvonjavom i žitelji trebaju ugasiti zapaljenu šumu. Tko zapali ijedno stablo biti će kažnjen po ratnim vojnim pravilima.“

„Pošto se često događa da se oni koji su uhvaćeni u činjenju štete u šumi suprotstavljaju, dozvoljava se svakom šumaru nošenje puške i sablje.“