Obiteljske ili kućne zadruge

Obiteljska ili kućna zadruga definira se kao oblik zajedničkog života velike obiteljske zajednice koju karakterizira krvno srodstvo članova obitelji, zajedničko vlasništvo nad svom imovinom, podjela rada, zajedničko odlučivanje i uživanje proizvedenih dobara te poštivanje autoriteta starijih.

Slikovni prikaz zadružnog gospodarstva.

Svaka kućna zadruga nosila je, uz kućni broj (kbr.), prezime obitelji. U jednoj zadruzi živjeli su članovi obitelji koji su krvni srodnici, najčešće nekoliko braće koji potječu od istog pretka, ali mogli su to biti rođaci u daljnjim generacijama. Broj članova jedne zadruge mogao je biti vrlo različit, od desetak pa čak do stotinu, no prosjek je od dvadeset do trideset. Na čelu obitelji i kuće (zadruge) bio je gospodar (starješina, kućedomaćin, gazda) koji je bio zadužen za upravljanje cijelom kućom te svom pokretnom i nepokretnom imovinom. To je obično bio najstariji muškarac. Istaknutije mjesto u kući uživala je i gospodarica (domaćica, gazdarica), najčešće gospodareva supruga ili koja druga starija žena u obitelji. Zadružnu zajednicu činile su obitelji, odnosno više bračnih parova s djecom.

Svako je zadružno gospodarstvo imalo prostrano i uređeno dvorište u kojem se nalazila obiteljska zadružna kuća uz koju su bile sve potrebne pomoćne i gospodarske zgrade. U kući su boravili i zajednički blagovali svi ukućani. Pored zadružne kuće nalazile su se staje za konje, goveda i ovce, svinjci i kokošinjci te ponegdje pčelinjak (vulinec). Zatim je tu bio štagalj (guvno, škeden), sjenik (parma), spremišta za žito (ambar) i kukuruz (virjani) te bunar (zdenec). Iza gospodarskih zgrada bila je veća ili manja potkućnica, tj. vrt u kojem su bilo plastovi slame, te voćnjak i livada, tj. „travnik“. U vinogradu se nalazila klijet. Zadruga je uzgajala životinje koje su joj bile potrebne za rad i prehranu. Tu je najčešće bilo nekoliko pari konja ili volova za vuču, nekoliko krava, telad, ždrjebad, svinje, ovce i veći broj peradi. Uz to imali su mnoštvo ratarskog i kućanskog alata za potrebe čitavog gospodarstva. Jedna kućna zadruga raspolagala je sa 15 do 40 jutara poljoprivrednog zemljišta na najčešće razbacanim ali većim  parcelama. U to su spadale livade, oranice, okućnica (vrt), voćnjak, vinograd i šume.

Unutar zadruge trebalo je pravilu vladati poštenje, zajedništvo i neporočnost. Radili su svi zajedno uz osnovnu podjelu na muške i ženske polove, a svatko je mogao imati i neka posebna zaduženja. Nekretnine su bile isključivo vlasništvo zadruge kao zajednice. Obitelji koje su živjele povezane kao zadruga lakše su podmirivale javna davanja što se je posebno sviđalo vlastima. U slučaju da je broj članova u jednoj kući porastao toliko da za poljske radove nije bila potrebna sva njihova radna snaga ili im je kuća postala pretijesna, a pojedini su ukućani željeli samostalno osigurati svoju egzistenciju, tada se je taj dio uz dogovor otpustio iz zadruge i osnovala se posebna obiteljska zajednica koja je opet najčešće funkcionirala kao nova kućna zadruga. To je razlog postojanja više zadruga u jednome mjestu koje nose isto prezime.

Do propadanja kućnih zadruga došlo je u XIX. stoljeću. Do tada su se zadruge mogle podijeliti kada ih je na to natjerao prevelik broj članova domaćinstva i to samo kako bi nastalo više zadruga i uglavnom su se dijelile na samo dva dijela. Masovna dioba kućnih zadruga započela je nakon što je ban Josip Jelačić 1848. godine u civilnom dijelu Hrvatske ukinuo kmetstvo, a u Vojnoj krajini nakon njezinog razvojačenja 1870-ih godina. Zadruge su pravno prestale postojati sredinom XX. stoljeća.

Možda će Vam se svidjeti...

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Do NOT follow this link or you will be banned from the site!