„Krumper“

Naziv krumper, krumperic, svoje porijeklo vuče iz staroaustrijskog (die Krumpire) i od njemačkog (Grumbirne), a nazivao se i korun. Podravci nisu poznavali nazive sorata, nego su ga razlikovali kao beli, crleni i žoti, prema boji kore i „mesa“. Koru su nazivali gulina i belina (dio kore odrezan nožem), a sva kora od krumpira namijenjenog za obrok nazivali su gulijne i belijne. U 20. stoljeću dugo se zadržala sorta stella, koju su pojedini prilagodili svome govoru kao ela. U naš kraj došao je tek u 18. stoljeću kada je njegovu sadnju poticala Marija Terezija. Iako je krumpir vrlo hranjiva i stalna namirnica, a uzgoj je vrlo jednostavan, naši ljudi ga nisu lako prihvaćali. Sadi se na mekote ili na vrtu, a zemlju zasađenu krumpirom zovemo krumperišče. Odmah nakon Drugoga svjetskog rata sa sjemenskim krumpirom pristigla je i krumpirova zlatica. Suzbijali su je obirajnem; redovito bi je sakupljali te potom zgazili, bacili u peć ili dali kokošima. Pokušavali su čak i posipanjem pepelom. Prvo kemijsko sredstvo za suzbijanje zlatice zvalo se „pantakan“, ali je kasnije zabranjeno jer je  sadržavalo kancerogenu supstancu DDT. Upotrebljavalo se kao prašivo kojim se cima (stabljika) posipavala njegovim natresanjem iz tanke čarape, po mogućnosti hulahopke. Nekad se semejnak / semenski krumer (sjeme) uzimao od uroda. Nakon vađenje krumpir se prebrao; debeli za jelo, semenski i drobni za prehranu stoke. Čuvao se podrumu ili u trapu. Drobni, oštećeni i natruli krumpiri odmah su poslužili kao hrana za stoku. Svinjama se kuhao u kotlu a potom se je zmuzgal (zgnječio) i razrijedio s malo vruće vode. Takav krumpir rado su jele i kokoši. Za krave se usitnio s kosalinom (alatka za kosanje) i pomiješao s kukuruznim šrotom.

Za ljudsku prehranu pripremao se na bezbroj načina. Osim što se stavljao u kokošju i govedsku juhu valja nabrojiti još neka jela. Pričijneni krumper je juha s krumpirom i zaprškom, a zacvrti krumper je krumpir na juhi s mrkvom i petrožilom (peršunom) koji se na kraju začinio mašću i dinstanim lukom. Krumper z vrnjem također je juha, začinjena s vrhnjem i umućenim brašnom. Osim toga, obična se krumpirova juha (bez krumpira) pripremala s kašicom (ribanom tijestom), hajdinskom (heljdinom) kašom, prosenom kašom, s krpicama i rezancima. Zatim, slijedi krumperov sos, krumper šalata, tenfani krumper (izgnječen), gorički krumper, na mašče (na masti s dinstanim lukom), f tigajne (pečeni u pećnici), f tigajne s pečenkami (priprema se prilikom kolinja, te krumper z rola / z gulinom / krumper z svetem križom, pečen u pećnici s korom, cijeli ili narezan na pole. Nakon pečenja jeo se s putrom (maslacem) ili špekom. Najbolji je krumpir tek pripremljen i topao, a kad se ohladio rekli bi da se je fkočil ili zdrevenel. Čuvari stoke često su ga sobom nosili na pašu i jeli pečenog iz žara.

Možda će Vam se svidjeti...

Odgovori

Do NOT follow this link or you will be banned from the site!