Prvi scenski prikaz Legende o Picokima (1968.)


Snimio Marijan Slunjski

Prvi scenski prikaz legende o Picokima trebao se održati 9. lipnja 1968. godine na kraju programa VI. susreta mladih sjeverozapadne Hrvatske u Đurđevcu. Đurđevčani su se ovom jedinstvenom priredbom namjeravali predstaviti svojim gostima. Nakon što je Đurđevec dobio kandidaturu za održavanje susreta mladih, prišlo se k osmišljavanju samoga programa. Đurđevčani su pored već ustaljenih priredbi ove manifestacije raspravljali i o prijedlogu učitelja Ante Perokovića da se susret završi scenskim prikazom legende o Picokima. Dakle, da se gostima dočara autentičan prikaz napada Osmanlija na utvrdu Stari grad. Priča im je sama po sebi bila vrlo zanimljiva, ali su bili svjesni da bi njezino oživotvorenje pred brojnom publikom itekako bilo zahtjevno. Ideja je bila više nego odlična, ali se u razgovorima na sastancima došlo do zaključka da to i nije baš lagan zadatak. Pogotovo što takva priredba dotad nigdje nije izvedena. Prema Perokovićevoj zamisli moralo se prvo osmisliti priču, odnosno scenarij. Nadalje, susreli su se s nizom problema: kako dočarati borbu između branitelja i Osmanlija, u što ih obući, čime naoružati, gdje pronaći brojne statiste, kako osvijetliti scenu, budući da se prikaz namjeravali izvesti noću, kako izvesti pucnjeve topovima, kako uopće dočarati varku s pjetlićem, koliko će to sve koštati… Zaključili su da je to zapravo nekakva mješavina kazališne predstave, filma i radio-drame. Pisanje scenarija pripalo je učitelju Martinu Mihaldincu a režija je namijenjena trgovcu Pavlu Mihajloviću, koji je veoma uspješno vodio kazališnu družinu u Đurđevcu, te režirao predstave. Zamišljeno je da će se sama radnja odvijati uvečer uz istočnu stranu utvrde, koja će sama sebe odglumiti, dok će se pojedine kulise dati sagraditi. Pored toga morala se napraviti i tonska matrica sa svim glasovima, glazbom i zvukovima iz prirode (kreket žaba, topot konja, glasanje ptica, kukurikanje pijevca…). Zbog toga su se snimatelji na terenu načekali ne bi li snimili glasanje pojedinih životinja, ili su pak uz kola trčali po putu kako bi snimili topot konja.

Snimio Marijan Slunjski

Naravno da su taj posao odradili zaposlenici Radio-Đurđevca na terenu i u svome tonskom studiju: Milivoj Tišma i Andrija Markovica, na čelu s Marijanom Kružićem Cicom, a pridružio im se i Ivan Hanžek, nastavnik glazbene kulture i glazbenik. Što se statista tiče, s njima je već bilo lakše. Pozvani su glumci mjesnoga amaterskog kazališta, članovi Hrvatskoga pjevačkog društva Rusan iz Virja, članovi dramske sekcije Gimnazije Vilima Galjera u Đurđevcu, pripadnici predvojničke obuke, te učenici osmih razreda Osnovne škole Grgura Karlovčana u Đurđevcu, a dobavljeno je i nekoliko zaprežnih kola s kravama, zatim svinje, kokoši i još neke domaće životinje. Nije bio lak ni odabir kostima, moralo se doznati kako su u ono doba bili odjeveni Osmanlije i branitelji, a na kraju je kostime trebalo i sašiti. Manji pak dio kostima posuđen je od Televizije Zagreb i Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu. Jedino je bilo malo teže pronaći desetak konjanika jahača s konjima. Doduše, konja je tada bilo na pretek, ali ne i jahaćih, pa je bio problem kako u tako kratkom vremenu uvježbati konje za jahanje, a kamoli ih priviknuti na scenske uvjete. Stoga se na samoj izvedbi scenskog prikaza dogodio jedan nemili slučaj. Budući da konji nisu bili navikli na jahače, a pogotovo na pucnjeve i noćne prilike, jedan se preplašio i zbacio jahača Petra Štefanića, koji je pri padu teško ozlijeđen, pa je na kraju završio u bolnici. Nažalost, zbog kiše koja je padala 9. lipnja, predstava je odgođena, ali je ipak održana sljedeće nedjelje, 16. lipnja. Tako je kiša zajedno s tek rođenom Legendom prešla u tradiciju, jer je nemali broj puta itekako znala omesti samu izvedbu.

 

 

 
comment 

KOMENTARI

Komentari

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Podravske širine