Etnografski rad Tome Jalžabetića iz 1898. godine

Krajem 19. stoljeća JAZU je pokrenula izdavanje Zbornika za narodni život i običaje Južnih Slavena, a za urednika postavila Antuna Radića. Radić se odmah prihvatio posla i počeo obilaziti hrvatske krajeve u potrazi za suradnicima koji bi bilježili narodne običaje. Da bi im olakšao posao, napisao je upute za rad pod nazivom Osnova za sabiranje i proučavanje građe o narodnom životu, izdane u Zagrebu 1897. godine. Prema tim uputama seljaci su prikupljali materijal, bilježili ga i slali mu rukopise, a zauzvrat su primali honorare. Jedan od brojnih Radićevih suradnika postao je i Tomo Jalžabetić. Njegov rukopis pohranjen je u arhivi Odsjeka za etnologiju HAZU-a u Zagrebu, a sastoji se od 56 araka ispisanih na lijevoj strani polovice svake stranice arka. Sačuvano je i 11 araka prvotnoga probnog rukopisa. Jalžabetić je počeo od početka, po Osnovi; s opisom kraja, mjesta, prirode, oranica, livada, šuma, vodotoka, flore, faune, tjelesnog ustroja, bolesti, govora, itd. Do konkretnih narodnih običaja, poslova u kući i polju, nošnja, napjeva, prehrane i ostaloga, nije stigao. No, kako je započeo od početka namjera mu je svakako bila obraditi čim više poglavlja. Unatoč tome, njegov rukopis ima izuzetnu vrijednost jer sadrži određene podatke koje je čuo od starijih ljudi koji su rođeni još u 18. stoljeću. Između ostaloga, njegov rad sadrži detaljan opis đurđevačkih konaka koji su se protezali sve do rijeke Drave. U njem spominje skoro svu lokalnu toponimiju; nazive oranica, šuma, jaraka, vodotoka, stajaćih voda i ispašnih mjesta, koji su danas većim dijelom zaboravljeni.

Jedna od stranica teksta s izborom đurđevečkih toponima objavljenog u Zborniku za narodni život i običaje 1914. godine

Jednako je opisao i prostor južno od Đurđevca, sve do vinograda i obronaka Bilogore. Ostali podaci također su važni za rekonstrukciju izgleda đurđevačkoga prostora i načina življenja s kraja 19. stoljeća. Najveća vrijednost rukopisa je što je pisan đurđevačkom kajkavštinom koja nam daje obilje starih, danas zaboravljenih riječi i nazivlja, makar i sam naglašava da se nije često služio starim izrazima jer bi čitateljima rukopis bio nerazumljiv. Iznimno je važan i njegov zapis đurđevečke narodne predaje Legenda o Picokima, koji je zasad najstariji takav sačuvani zapis. Rukopis je nastao tijekom 1898. i 1899. godine, a za vrijeme bilježenja dopisivao se s Radićem u svezi pisanja. Radiću ga je preporučio Josip Tomec, kojeg je Jalžabetić upoznao godinu prije, te vidio kako on radi na svome rukopisu. Nažalost, Jalžabetić je prestao s daljnjim radom na rukopisu, zasigurno zbog prezauzetosti, jer je tada, osim poslovima na svome imanju, dobrano bio zauzet dužnostima u općinskome poglavarstvu i podružnici Gospodarskoga društva. Na taj je način došao u kontakt s Antunom Radićem preko kojeg će postati osnivačem Hrvatske pučke seljačke stranke (1904.), što će ga kasnije, uz istovremeno političko djelovanje na općinskoj razini, usmjeriti prema Hrvatskome saboru i višoj politici.

 

Možda će Vam se svidjeti...

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Do NOT follow this link or you will be banned from the site!