Mijo Jagatić (1910. – 1981.), seljak i ugledni HSS-ovac

Jagatić rodio se u Đurđevcu 7. rujna 1902. godine od oca Stjepana i Marija rođene Ribarić. Kao i većina Podravac i Đurđevčana, pristupio je Hrvatskoj seljačkoj stranci, te je aktivno sudjelovao u radu đurđevečkog ogranka. Krenuo je stopama seljačkog političara Tome Jalžabetića, aktivno u ogranku i Gospodarskoj slozi. Posebno se zauzeo kao tajnik kotarskog odbora HSS-a i ravnateljstva Gospodarske sloge u Đurđevcu od 1935. godine. Izabran je za tajnika velikom većinom glasova u ograncima. Samo tri, od njih 50, nisu mu dali podršku. Osim toga, od srpnja 1939. do lipnja 1940. godine bio je prisutan u ravnateljstvu središnjice Gospodarske sloge u Zagrebu. U Đurđevcu je pak bio jedan od osnivača Društva za uljepšavanje mjesta (1941.). Na tajničkom mjestu kotarskoga odbora zadržao se do 1941. godine i njemačkog napada na Kraljevinu Jugoslaviju, kada su ga kao rezervista kraljevske vojske zarobili Nijemci u Vukovaru. Potom se vratio u Đurđevec, te je odmah uhićen od ustaške vlasti pod lažnom optužbom da je pozivao haesesovce na obranu Kraljevine, a protiv Hrvata. Nakraju je pušten jer su tri Đurđevčana odbili lažno svjedočiti. Potom se na njega vršio pritisak da kao bivši tajnik potpiše prihvaćanje ustaške vlasti u ime kotarskog odbora, što je on odbio, budući da je njegovu stranku vlast zabranila. S druge strane pritiskali su ga i bivši haesesovci unutar partizanskog pokreta zahtijevajući da im su pridruži i dade javnu podršku. Tako se tijekom rata našao u političkom žrvnju, pogotovo jer nije htio pristupiti nijednoj strani, a i sam se u takvim okolnostima nije najbolje snašao, premda je htio ostati vjeran Mačeku i stranci. To se očitovalo u njegovu lutanju unutar grupa Bele garde na đurđevečkom području, manipuliranih po pripadnicima ustaške vlasti i pojedinaca iz redova starih haesesovaca. Po završetku rata 1945. godine uhitili su ga pripadnici OZNA-e i sproveli u zatvor u Bjelovaru, gdje je pod lažnom optužbom osuđen na smrt (suradnja s prvacima stranke, Mačekom, Košutićem i Tomašićem; pozivanje muškaraca da se odazivlju u redove domobranstva), ali je nakon 67 dana pomilovan prema Općoj amnestiji od 3. kolovoza iste godine, i pušten kući. Umro je u Đurđevcu 6. svibnja 1981. godine.

 

Izvori: KOLAR DIMITRIJEVIĆ, Mira i Hrvoje PETRIĆ. Prilozi povijesti seljačkog pokreta u Podravini od početka do 1945. godine, Koprivnica, 2015., 269, 272; ŠADEK, Vladimir. Podravina u Drugom svjetskom ratu i poraću (1941. – 1948.), Koprivnica, 2017., 188-192, 242-243; ŠUTE, Ivica. Gospodarska sloga u Podravini 1935. – 1941., Koprivnica, 2017., 132-133; Bjelovarske vijesti, god. I, br. 11, 21. VII. 1945., TOMERLIN PICOK, Đuka. Poštejne i politika – vezdar i negdar, rukopis; Otpusnica iz zatvora u Bjelovaru i Odluka o amnestiji, Vojni sud vojne oblasti zagrebačke Jugoslavenske armije od 5. IX.1945.

 

 

Možda će Vam se svidjeti...

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Do NOT follow this link or you will be banned from the site!