Iz virovske obitelji Šignjar poteklo je nekoliko istaknutih prosvjetnih djelatnika. Najpoznatiji među njima je prof. Franjo Viktor Šignjar čije i me nosi i virovska osnovna škola. No, vrlo zanimljivu biografiju ima i  prof. Rudolf Šignjar, sin Martina Šignjara koji je bio bratić Franje Viktora Šignjara. Biografiju prof. Rudolfa Šignjara sastavio je kroničar virovske povijesti Fabijan Kovač te ju ovdje prenosimo u cijelosti.

Rudolf Šignjar – profesor, ravnatelj gimnazije u Požegi. Rođen u Virju 1. travnja 1908. od oca Martina krojača, proživio je djetinjstvo u obiteljskom vinogradu, u klijeti na Kostanjiću. Preselivši se sa roditeljima u Zagreb, tamo je polazio osnovnu školu, gimnaziju i filozovski fakultet. Živilo se oskudno, jer otac nije bio samostalan obrtnik, nego je radio kao pomoćnik, a nastalim ratom morao na ratište, odakle se vratio kao invalid. Tako se Rudolf već od 17. godine morao skrbiti za svoj život, baveći se instrukcijama, a i kao student surađivao je na privatnoj gimnaziji gđe. Jerand. Tako je god. 1935. završio studij i već onda imao mnogo životnoga iskustva i prakse, a kako je bio štedljiv, kupio je god. 1936. pol rali zemljišta sa kućicom u Voloderu u Moslavini, kamo je preselio roditelje, jer je majka mu iz onog kraja, te ih je rado posjećivao.

Prva služba bila mu je na građanskoj školi u Kutini, tamo se i oženio god. 1938. sa Brankom Hadelan svršenom gimn. . Zatim je god. 1939. imenovan suplentom na gimnaziji u Požegi, no kad je god. 1941. došla ustaška vlada, bio je 7. srpnja 1941. uhapšen i zatvoren u Zagrebu kao intelektualni začetnik ilegalnog rada jedne grupe đaka. Nakon preslušanja pušten je 21. rujna 1941. kao nekriv i nastavio radom u Požegi. U svibnju 1944. bio je opet zatvoren zbog veza sa partizanima i otpremljen u Novu Gradišku. Odavle se vratio, pošto je advokatu Kuntariću uspjelo da sa 3 milijuna kuna sve Požežane oslobodi. Njemačke i ustaške trupe na svom povlačenju nadolazile su kroz Požegu, pa su mnogi ljudi, a s njima i on dvaput bježali u šumu Papuk. Drugi put su ga Nijemci zarobili i zatvorili u Novoj Gradiški, gdje je dočekao konačno oslobođenje.

Sada je bio imenovan direktorom gimnazije u Požegi i neumorno radio u školi i izvan škole. Ali već od travnja 1949. osjećao je bolove z želucu i krstima i kad već nije mogao uzdržati, potražio je liječničku pomoć u bolnici na sv. Duhu. Primarius je ustanovio da ima raka i da više ne pomaže ni operacija ni medicina – prekasno je. Umro je 5. rujna 1949. i sproveden na kolodvor te prevežen u Voloder i pokopan na tamošnjem groblju kraj roditelja, kako si je želio.

Bavio se književnošću i pratio literaturu rusku, njemačku i francusku u originalu, a bio je vješt u glazbi i slikarstvu. Kao čovjek pokazao je lijepih vrlina napram svakomu, a najveću sreću uživao je u svojoj ljubljenoj i požrtvovnoj supruzi Branki.

Nikola Cik, 2026.