Ako je riječ o vrsti crijepa kojim su naši stari pokrivali kuće, onda je po kvaliteti oduvijek na glasu bio crijep „mali i veliki bon“. Nedavno je u jednome društvu mlađi Đurđevčan postavio pitanje: „Zašto se zove bon?

Bon se zove po Nijemcu Stjepanu Bohnu, prvome vlasniku tvornice opeke i crijepa. Bohnovi su od 1866. godine posjedovali tvornicu u Velikoj Kikindi u Banatu, koja je kasnije prerasla u   veliki koncern, jedno od najvećih ciglarskih poduzeća u Ugarskoj. U obiteljskome vlasništvu bile su i tvornice u Žombolju, Bekeščabi, Budimpešti, Vinkovcima (1923.), Novome Bečeju i Bedekovčini (1938.). Tvornica proizvodila je crjepove modela Bohn 253, 333 i 444. Isti modeli crjepova proizvodili su se i u njihovoj tvornici opeke u Vinkovcima. Zbog lošije gline, kakvoća vinkovačkog crijepa bila je nešto slabija. Obitelj Bohn je pred kraj Drugoga svjetskog rata otišla u Njemačku, komunistička je vlast nacionalizirala njihovu imovinu, a o tvornici i obitelji jedva da je ostalo pisanog traga, dokumenata i fotografija. Na temeljima stare tvornice u Kikindi Srbi su otvorili poduzeće „Toza Marković“ i nastavili proizvodnju dotičnoga crijepa, ali su u narodu i dalje ostali stari nazivi crijepa po prvome vlasniku. Stari je crijep svojom kakvoćom bio bolji od većine crjepova proizvedenih u tvornicama pokrenutima nakon Drugoga svjetskog rata na području bivše Jugoslavije. Stoga ih se i danas može naći na našim krovovima.