Časnik habsburške vojske Baltazar Šimunić rođen je 25. travnja 1775. godine u Novigradu od oca Mije Šimunića, potporučnika novigradske kapetanije, i majke Marije Šimunić rođene Hirjan. Vojnu školu polazio je u Bjelovaru, a kao kadet stupio je u Đurđevečku pukovniju 1800. godine. Nakon desetak godina ratovanja 1814. godine vraćen je u stožer Đurđevečke pukovnije u Bjelovaru, gdje je vodio sve blagajne i gospodarstvo cijele pukovnije. Od travnja do kraja 1818. godine zapovijedao je kapetanijom u Virju. Sljedećih 13 godina službovao je u Glavnom vojnom zapovjedništvu u Zagrebu. Potpukovnikom je imenovan 1831. godine i upućen na službu u 18. pješačku pukovniju, a 1839. preuzeo je zapovijedanje 51. pješačke pukovnije, koju je vodio preko šest godina.  Šimunić se tijekom ratovanja pokazao izuzetnim vojnim zapovjednikom, vještim i hrabrim, koji je prošao brojna ratišta širom Europe. Godine 1834. dodijeljen mu je čin pukovnika, a general-bojnikom postao je 1840. godine. Za zasluge u ratu protiv Mađara 1848. godine promaknut je u podmaršala. U svibnju 1849. postao je zapovjednikom divizije u Beču, a iste godine odlikovan je Viteškim križem Marije Terezije, najvećim habsburškim odlikovanjem. Već sljedeće godine uzvišen je na čast austrijskog baruna. Umirovljen je 1853. godine, te se preselio u Beč, gdje je umro 8. srpnja 1861. godine. Napisao je dvije stručne knjige, a 1861. godine u Beču je izdao svoje Memoare. Naročito je bio cijenjen od žitelja slovačkog Komorana /Komarnog, gdje je zapovijedao tamošnjom tvrđavom, te pridonio razvoju grada. Godine 1813. vjenčao se s Franciskom pl. Mitis (1792.), koja mu je rodila dva sina i dvije kćeri.

Izvor: Mađer, Blaž. Časti i dobru zavičaja, pretisak, Zagreb, 1992.

Fotografija:  https://hr.wikipedia.org/wiki/Baltazar_%C5%A0imuni%C4%87