Nemoguće je znati tko je prvi izumio ravno zrcalo, to jest staklo presvučeno metalom. U svakom slučaju, kada se i pojavilo u domovima naših predaka bilo je od koristi, premda su postojala razna vjerovanja o njegovoj upotrebi. Roditelji tako nisu dozvoljavali maloj djeci da se gledaju u zrcalu jer će ga snaći kakva nesreća, a djevojke i žene nisu ga smjele previše upotrebljavati jer se vjerovalo da će brzo ostarjeti. Ako je tko u kući umro zrcalo se moralo pokriti bijelim stolnjakom, kako se vjerovalo, da si pokojnikova duša ne vidi mrtvo lice, jer bi inače ostala zarobljena u kući te lupala i plašila ukućane. Razbijeno pak zrcalo donosilo je sedam godina nesreću. Moglo bi se reći da se zrcalo koristilo samo za nužne potrebe. U domove je masovnije ušlo s modernijim namještajem, a muškarci su ga upotrebljavali radi brijanja i uređivanja brkova i brade. Većini nam je ostalo u sjećanju veliko zrcalo u našim domovima smješteno na zidu između dva prozora u velikoj prednjoj sobi. Bilo je postavljeno u drvenom rezbarenom okviru. Takvo zrcalo imalo je posebnu važnost prilikom svadbene svečanosti (20. st.), jer su mladenci sjedili uz stol podno zrcala. Na njem su djevojke koje su kitile kuću prije svadbe znale napisati:“Živjeli mladenci!“. Kasnija zrcala pristigla su u naše domove zajedno sa psijom, niskim ormarićem posred kojeg se po sredini uzdizalo veliko zrcalo u kojem se mogao vidjeti cijeli stas.