Cimbule su žičani glazbeni instrument. Sastoje se od drvene rezonantne kutije trapezoidnog oblika na kojoj je s gornje strane rastegnuto osamdesetak do stotinu čeličnih žica različite debljine. Žice su ugođene po skupinama, obično dvije ili više njih na isti ton. Jedne su od rijetkih glazbala koja se ne ugađaju određenim redoslijedom, već individualno. Stoga su stari cimbulaši uvijek govorili da se cimbule ne posuđuju, jer ih je svaki svirač ugađao prema svome repertoaru.

Svira se naizmjeničnim udaranjem drvenim batićima (tace, bocke, cape) omotanima krpicama, vatom ili filcom. Graditelji cimbul bili su većinom samouki seljaci, ujedno i svirači. Jedan od posljednjih ovdašnjih graditelja bio je Đuro Flamaceta, rođen 1937. godine u Budrovcu. On ih je isprva obnavljao, a zatim i gradio, premda ih nije svirao, a svoje je znanje prenio na unuka.  Cimbule sviraju se obješene na remenu o sviračev vrat, kad se sviraju u hodu (na svate dok se štreka), ili postavljene na stolu ispred svirača.

Cimbule su karakteristične za područje sjeverne i sjeverozapadne Hrvatske, ponajviše za Podravinu i Međimurje, a manjim dijelom za okolicu Bjelovara, Sv. Ivana Zeline i Bednje. U Podravini su prisutne otprilike od 19. stoljeća. Bile su obvezno glazbalo u glazbenim sastavima zvanim jegedaši, koji su svirali na svadbama, te seoskim i kućnim zabavama. Može se reći da su cimbule zamijenile tradicionalne dude. Među etnomuzikolozima postoje različita mišljenja o tome jesu li cimbule tradicionalni narodni instrument, ponajviše zbog toga što su prije bile vrlo popularno glazbalo širom Europe u okviru tzv. umjetničke glazbe. Međutim, napustile su taj okvir, ali su prihvaćene u pučkoj glazbi, naročito u Mađarskoj, gdje su ih proslavili tamošnji Romi svojom virtuoznom svirkom. Tome nam svjedoče i ciganski mužikaši koji su krajem 19. stoljeća počeli dolazili u Đurđevec svirati na zabave. Zbog toga neki smatraju da su u Podravinu pristigle iz Mađarske, dok su drugi mišljenja da su došle iz Turske u Hrvatsku, pa onda u Mađarsku. Početkom 1990-ih preostalo je vrlo malo cimbulašov, uglavnom starijih ljudi, od kojih su tek pojedini ponekad zasvirali.

Cimbule je tada popularizirao Đurđevčan Andrija Maronić svirajući s etnoglazbenicima i pjevačima; Lidijom Bajuk, Dunjom Knebl, grupom Legen i drugima. Njegova prisutnost u medijima zainteresirala je mlade, pa je najupornije na kraju naučio i svirati. Sviranje cimbul postalo je vrlo popularno pa se raširilo Podravinom. Cimbulašov sigurno neće nestati jer o svemu tome brine Udruga cimbalista Hrvatske iz Đurđevca. Udruga se bavi izradom novih cimbul i glazbenim radionicama za početnike, buduće svirače. Vrlo je zaslužna što je Povjerenstvo za nematerijalnu kulturnu baštinu Ministarstva kulture (2012.) odlučilo da umijeće izrade i sviranja cimbala u Podravini, Međimurju i Hrvatskom zagorju ima svojstvo nematerijalnoga kulturnoga dobra Hrvatske.