Nekad prije, kada je snijega bilo u izobilju, prometovalo se drvenim saonicama na konjsku vuču. Išlo se jedino u polje po kukuruzovinu, u vinograd po vino i u posjet rodbini, na konak, na primjer, ali samo kad snijeg nije bio predebeo. Drugih potreba skoro da i nije bilo. Ili se jednostavno upreglo konje da protegnu noge. Na slici vidite jednu takvu zapregu na povratku s polja. Saonice su imale klasičan izgled kao i one manje na kojima se vozim. Takve male saonice čovjeku su služile uglavnom za prijevoz manjeg tereta na imanju, do kojeg susjeda, i slično. Djeca su ih malo koristila za sanjkanje jer su bila teška i nezgrapna. Bolje je bilo sanjkanje na „turu“ i u koritu. Postojao je još jedan tip zaprežnih saonica koje su se sastojale od prednjeg i stražnjeg dijela, rekli bi dviju kraćih saonica, koje su povezane lancem ili drvenom sforom. Na njih su se mogla složiti gornji postroj dugačka drvenih kola, kao što se vidi na drugoj fotografiji. Zvali su ih parizeri. Starih drvenih saonica više nema jer su izrezane na kratko za loženje ili su istrunule u urušenim štagljevima ili pod vlažnom strehom. Nažalost, nema ni konja, a ni snijega.