Ova  predivna podravska narodna pjesma danas je svima vrlo poznata. Pjesma je vrlo stara, i tužna. Pjeva o ranjenom graničaru u boju s Osmanlijama, a nastala je za vremena Vojne krajine, vjerojatno u 17. ili 18. stoljeću. Folkloraši i pjevački ansambli često je izvode na svojim nastupima. Sastavni je dio koreografiji Podravski svati, autora Ivana Ivančana iz Molva, a snimljena je i na nosačima zvuka u različitim izvedbama (folklorni ansambli Lado i Joža Vlahović, Dunja Knebl, Rade Šerbedžija, Darko Rundek, Ethno India). Pored toga, svake je godine slušamo na scenskoj izvedbi Legende o Picokima. Stoga možemo reći da je jedna od najpoznatijih i najpopularnijih podravskih narodnih pjesama. Pjesmu je 17. prosinca 1955. godine zapisao i notirao upravo Ivan Ivančan u Molvama, a otpjevala ju je njegova baka Eva Ivančan rođena Jaković (rođ. 1879.). Napjev je dio Ivančanove zbirke Narodne popijevke iz Podravine (Molve, Repaš, Novo Virje, Ždala), nastale spomenute godine, a koja se čuva u Institutu za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu.

Oj sončece, sončece

de mi bodeš sađalo.

jel za gorom, za vodom

jel za turskom granicom

gde junaki v red stoje

v rokaj puške si drže.

Puške se nabijaju

na Turčina ciljaju

turska kuglja doleti

pandur Štefo mam zruši.

Pandur Štefo dole pal

se pajdaše sebi zval.

Oj pajdaši, pajdaši

najte me ostaviti.

Peljajte me, vodete

u te mrtve špitalje

u te mrtve špitalje

pred te carske doktore.