Dr. Bernard Horetzky vezan je uz Pitomaču, gdje je od 1. rujna 1900. do kraja 1905. godine radio kao općinski liječnik. Navodno je rođen u Malom Bukovcu kod Ludbrega 1868. godine. Prije Prvoga svjetskog rata bio je kotarski liječnik u Crikvenici, te je pružao stalnu liječničku pomoć u dječjoj Češkoj koloniji u tamošnjem lječilištu. Nakon toga unovačen je u vojsku kao vojni liječnik, a potom je umirovljen kao pukovnijski liječnik. Poslije rata nakratko se vratio u Crikvenicu a od 1922. godine radio je u Slunju. Pred mirovinu vraćen je na službovanje kao liječnik u Mali Bukovac, gdje je i umro 1926. godine. Oženio je Mariju Weinn, koja je za vrijeme njegova službovanja živjela u Zagrebu i školovala djecu: Miroslava, Editu i Otta. Svoj troje djece rođeno je u Pitomači. Miroslav rođen je 11. lipnja 1901. godine. Studirao je pravo a u međuraću radio je u poduzećima Papieros i Kralj nalivpera u Zagrebu. Oženio je Milicu Knežević s kojom je imao kćer Mirjanu. Kao Židov nestao je tijekom Drugoga svjetskog rata. Sestra Edita rođena je 2. ožujka 1903. godine. U Zagrebu je 1926. diplomirala njemački i hrvatski jezik i književnost, a doktorirala je 1927. godine. Predavala je u Državnoj četvrtoj muškoj realnoj gimnaziji u Zagrebu. Nakon Drugoga svjetskog rata napisala je nekoliko udžbenika i vježbenica, te džepni rječnik francuskoga jezika za osnovne škole. Umrla je 25. listopada 1983. godine u Zagrebu.

Najmlađi sin Otto rođen je 30. kolovoza 1904. godine, studij medicine završio 1928. godine u Zagrebu te postao sekundarnim liječnikom u bolnici za duševne bolesti Stenjevec. Tu je 1933. godine završio specijalizaciju iz neuropsihijatrije. Od 1936. godine radio je u bolnici za duševne bolesti u Toponici pokraj Niša (Srbija), ali je ubrzo vraćen na mjesto voditelja Sanatorija za živčano bolesne u Podsusedu. Kad je 1948. godine sanatorij pripojen Psihijatrijskoj bolnici Vrapče kao odjel za liječenje psihoneuroza, ostao je na čelu tog odjela do umirovljenja 1968. godine. U hrvatsku psihijatriju uveo je nove psihoterapijske metode, primjerice psihodramu, te razradio pantomimu kao metodu u grupnoj psihoterapiji. Radove je objavljivao u časopisima Neuropsihijatrija (1958.), Praxis der Psychotherapie (Berlin, 1960.), Zeitschrift für Psychotherapie und medizinische Psychologie (Stuttgart, 1965.), Strasbourg médical (1967.) te u spomenici Stenjevec 1879. –1933. (Zagreb, 1933.) i zborniku Topical Problems of Psychotherapy (Beč, 1961.). Snimio je i tri filma o psihoterapijskim metodama. Umro je u Zagrebu 2. rujna 1973. godine. Većina članova obitelji prešla je na katoličanstvo neposredno prije Drugoga svjetskog rata.

Vladimir Miholek