Petar Šatvar rođen je u Đurđevcu 25. lipnja 1796. u obitelji Grgura i Marije Šatvar rođ. Mihinić. Otac Grgur Šatvar doselio je u Đurđevac iz Miholca, naselja u sastavu današnje Općine Sveti Petar Orehovec gdje je ovo često prezime. Šatvari su bili kalnički plemenitaši (šljivari). Grgur Šatvar se u Đurđevcu u veljači 1784. oženio udovicom Anom Kožar rođ. Mihinić. Njihov sin Petar Šatvar u Đurđevcu je stekao osnovnu naobrazbu te je nastavio obrazovanje u gimnaziji u Varaždinu. Nakon toga je studirao filozofiju i teologiju u Zagrebu. Istodobno se pripremao za svećeničko zvanje te je napokon 5. lipnja 1819. zaređen za svećenika. Najprije je službovao kao kapelan u Svetom Petru Čvrstecu gdje je 1821. propovijedao prigodom posvete nove crkve što je bio vrlo svečani događaj, a svjedoči o tome da je Šatvar bio vješt govornik. Neko vrijeme bio je kapelan u Bjelovaru, središtu tadašnje Đurđevačke graničarske pukovnije, a od 1826. bio je u Ivanskoj gdje je 1829. postao i privremeni upravitelj župe. Iste godine postao je župnik u Zrinskom Topolovcu gdje je ostao do 1843. Tada je postao župnik u Bjelovaru što je značilo da mu se bliži značajna karijera u Crkvi. Tako je doista i bilo jer 1846. postao zagrebački kanonik.

Zanimljivo je istaknuti da je u čast toga događaja kada je u ljeto 1846. Petar Šatvar imenovan i instaliran za zagrebačkog kanonika, poznati ilirac, časnik i književnik Ferdo Rusan (1810.-1879.) spjevao pjesmu. Pjesma nosi naslov Mru bogatstvo, rod i časti, a objavljena je u tiskari Ljudevita Gaja iste godine. Bio je to zapravo oproštaj i pozdrav Petru Šatvaru kao tada već bivšem bjelovarskom župniku koji je zbog imenovanja kanonikom morao preseliti u Zagreb.

Nije neobična povezanost Petra Šatvara i Ferde Rusana. Naime, Šatvar je kao i mnogi drugi svećenici toga doba, bio aktivni pristaša hrvatskog narodnog preporoda ili ilirskoga pokreta. Nažalost, to nije jako poznato, ali je vrlo bitno za razumijevanje hrvatske povijesti u to doba. Svećenici su kao najobrazovaniji dio stanovništva u to doba prihvaćali i širili preporodne ideje. To je posebno bilo važno za svećenike koji su službovali u važnim mjestima kao što je to bio Petar Šatvar u Bjelovaru. On je očito vrlo intenzivno surađivao s mnogo poznatijim preporoditeljem Rusanom, a možda i s nekim drugima, a vjerojatno su bili i bliski prijatelji. Šatvar je kao zagrebački kanonik sudjelovao u osnutku narodnih institucija koje su osnivane u doba hrvatskog narodnog preporoda kao što su Narodni muzej, Matica hrvatska i Narodni dom u Zagrebu i to kao financijski osnivač i darovatelj.

Ubrzo nakon što je postao kanonik, tadašnji zagrebački biskup Juraj Haulik imenovao je Šatvara ravnateljem pisarnice i tu službu obavljao je 11 godina. Od 1857. bio je bekšinski arhiđakon, a obnašao je i druge službe u Zagrebačkoj biskupiji koja je upravo u to doba uzdignuta na rang nadbiskupije. Kada je 1857. prvi puta osnovan Ženidbeni sud u Zagrebačkoj nadbiskupiji, kanonika Petra Šatvara je nadbiskup Haulik imenovao njegovim prvim predsjednikom. Osim toga, Šatvar je bio prisjednik županijskih sudova u Križevcima i Zagrebu. Koliko se može zaključiti iz pisanih povijesnih izvora, zagrebački nadbiskup Haulik bio je jako zadovoljan Šatvarovom ulogom na čelu biskupske pisarne ili kancelarije i nerado ga je otpustio s toga mjesta kada je to bio prisiljen učiniti zbog toga što je dobio nove funkcije u zagrebačkom kaptolu.

Kanonik Petar Šatvar je vrijedan i aktivan ostao do pred kraj života. Umro je u svojoj kanoničkoj kuriji broj 27 na zagrebačkom Kaptolu 9. travnja 1862. Svima je ostao u sjećanju kao marljiv i blag svećenik. Đurđevčani mogu biti ponosni što je jedan od pristaša hrvatskog narodnog preporoda te tako sposoban svećenik potekao iz njihovog grada.

Nikola Cik