Jedan od znamenitih Đurđevčana koji su utjecali na razvoj prosvjetnog i kulturnog života susjednog Ferdinandovca bio je učitelj Matija (Mato) Blaga. Zbog svojeg je posla veći dio života proveo u Ferdinandovcu gdje je bio učitelj i ravnatelj škole, ali mu je posljednje počivalište u rodnom Đurđevcu. Osim zbog vlastitih zasluga, učitelja Matiju Blagu potrebno je spomenuti i kao oca četvorice sinova koji su također kao obrazovani i vrijedni pojedinci ostavili značaj trag u povijesti Đurđevca i Podravine. Bili su to učitelj Vjekoslav Blaga, svećenik Adolf Blaga, poštanski službenik Dragan Blaga i majstor krojač Franjo Blaga.

Matija Blaga rođen je u Đurđevcu 15. siječnja 1855. u obitelji Mate i Katarine Blaga rođ. Šimunic. Ime je naslijedio od svojeg pokojnog starijeg brata Matije Blage (1852.-1853.). Rođen je u bogatoj seljačkoj obitelji iz koje je već potekao jedan učitelj. Bio je to Ivan (Janko) Blaga koji je rođen 1847. i bio je bratić učitelja Matije Blage, a službovao je u Ivanskoj. U obitelji Blaga velika pažnja posvećivala se školovanju djece već u 19. st., a tako je bilo i u obitelji Fusić iz koje je potekla Matijina supruga Barbara Blaga rođ. Fusić (3. prosinca 1856. – 1. travnja 1927.). Ona je bila sestra šumara Franje Fusića koji je rođen 1858., a osim u rodnom Đurđevcu, školovao se u gimnaziji u Varaždinu i apsolvirao šumarstvo 1884. na Gospodarsko-šumarskom učilištu u Križevcima. Otac im je bio ugledni majstor kovač Petar Fusić, a majka Karolina Fusić rođ. Menner koja je potjecala također iz ugledne đurđevačke obrtničke obitelji.

Matija Blaga i Barbara Fusić vjenčali su se u Đurđevcu u veljači 1881., a vjenčani kumovi bili su im ugledni općinski liječnik dr. Petar Zrelec i trgovac Ivan Semeraj. Tada je Matija Blaga već živio u Ferdinandovcu gdje je radio kao učitelj u pučkoj školi. Nažalost, nije poznato gdje je stekao obrazovanje osim u rodnom Đurđevcu gdje je polazio školu do 1868., dakle još u doba Vojne granice ili krajine. U Ferdinandovcu je Blaga ostavio značajan trag. Osim što je bio revni učitelj, bio je posvećen prenošenju praktičnih znanja što je bio uobičajeno u to doba. Uredio je školski vrti i u njemu cepilnak u kojem je učenike podučavao cijepljenju i uzgoju voća. Iz toga su voćnjaka i svojevrsnog rasadnika uzimane sadnice koje su posađene po cijelome Ferdinandovcu, kako u privatnim dvorištima i imanjima, tako i na javnim površinama kao primjerice na sajmištu. Njegovom je zaslugom oko 1891. oko župne crkve sv. Ferdinanda uređen prostor koji je ograđen i zasađen različitim voćkama i stablima. Bio je to prostor veličine jednog ara, a uz prilazne staze od župnog dvora prema crkvi i ispred same crkve posadio je stabla divljega kestena. Stoga bi to bilo prikladno mjesto za odavanje počasti ovome zaslužnom ferdinadovečkom učitelju. Osim toga, učitelj Blaga bio je vrstan pčelar pa je tako potaknuo i mnoge sumještane na bavljenje pčelarstvom.

Kao mjesni učitelj u župnoj crkvi je svirao orgulje poput mnogih tadašnjih školnika, a to svjedoči o njegovoj svestranosti. Sudjelovao je 1889. u osnivanju Dobrovoljnog vatrogasnog društva u Ferdinandovcu. S obitelji je živio u učiteljskome stanu uz zgradu Pučke škole. Ondje su se rodili i odrastali njegovi sinovi, a jedno vrijeme je tu živjela i Blagina punica Karolina Fusić. U posljednjim desetljećima života bio je ravnatelj Pučke škole u Ferdinandovcu. Kada je dospio u mirovinu, Matija Blaga je živio u rodnom Đurđevcu gdje je umro 12. veljače 1924. Pokopan je na groblju u Đurđevcu.

Najstariji sin Dragan Blaga koji je rođen 1881. bio je poštanski činovnik, a kasnije i ravnatelj pošte. Drugi od četvorice sinova, Franjo Blaga (1883.-1951.) izučio je zanat poput mnogih svojih predaka i bio je krojač. Očev posao preuzeo je Vjekoslav Blaga (1885.-1949.) koji je osnovnu naobrazbu stekao u školi kod svojega oca u Ferdinandovcu. Ondje je zasnovao obitelj sa Sofijom Nöthig (1892.-1974.), kćeri poznatog veleposjednika i političara Josipa Nöthiga. Sudjelovao je u Prvom svjetskom ratu kada je zarobljen u Rusiji, ali se 1919. uspio vratiti u Ferdinandovac gdje je nastavio raditi kao učitelj. Poput svojega oca, bio je ravnatelj Pučke škole u Ferdinandovcu, a s jednakom pažnjom brinuo je o školskom voćnjaku i cepilnaku. Umro je kao umirovljeni učitelj otrovavši se kiselinom 1949. i pokopan je na groblju u Ferdinandovcu. Posebno je bio povezan s najmlađim bratom Adolfom Blagom koji je bio svećenik i dugogodišnji župnik u Ferdinandovcu. Iako su po naravi bili različiti, skladno su surađivali u poslu. Naime, Vjekoslav Blaga pomagao je bratu voditi župnu ekonomiju, a poput svojega oca Matije bio je župni orguljaš što mu je pristajalo s obzirom na to da je imao krasan glas koji se slagao sa zvukom orgulja. Pošto su školski i župni vrt u Ferdinandovcu bili blizu, Vjekoslav Blaga zasadio je cijeli prostor ružama i drugim cvijećem te izgradio veliki pčelinjak (vulinjak) jer je od oca naslijedio i ljubav prema pčelarstvu. Svećenik Adolf Blaga rođen je u Ferdinandovcu 21. travnja 1889., a nakon pučke škole u Ferdinandovcu polazio je gimnaziju u Bjelovaru. Maturirao je u klasičnoj gimnaziji u Zagrebu, gdje je završio i teologiju, a zaređen je za svećenika 1912. Od 1918. do 1951. bio je župnik u rodnom Ferdinandovcu. S obzirom na to da je bio sin vrsnog učitelja, jako je bio zauzet za kulturni napredak rodnoga mjesta. Tako je već 1919. osnovao društvo „Frankopan“ kao i nekoliko katoličkih društava. Bio je izuzetno vrijedan svećenik, a od 1936. do 1951. bio je dekan Đurđevačkog dekanata. Iako je bio pošten i milosrdan, poput mnogih drugih svećenika doživio je progon poslije Drugog svjetskog rata. Nepravedno je osuđen 1945. na desetogodišnju robiju i zatočen je u logoru Stara Gradiška. Pušten je na slobodu 1951. i vratio se u Ferdinandovac ali je ondje doživio svoje sljedeće poniženje. Iako je bio blag čovjek koji je mnogo dobroga učinio za rodnu župu u kojoj je službovao više od četvrt stoljeća bio je odbačen i prezren te više nije mogao ostati župnik. Stoga je početkom 1952. imenovan župnikom u Martinskoj Vesi te je ujedno bio dekan Sisačkog dekanata, a 1959. nagrađen je imenovanjem za začasnog kanonika. Umro je u Sisku 23. lipnja 1968. i pokopan je u rodnom Ferdinandovcu.

Nikola Cik