Središnje mjesto tradicionalnog doma gdje se spremala hrana i oko kojeg se okupljalo, bilo je ognjište a potom i peć. Peć su u novije vrijeme nazivali i šparjet. Uglavnom se nalazila u kuhinji, a u boljoj kući i u sobama. Poznati su i primjeri peći s dvojim vratima za loženje, jedna u sobi a druga s druge strane zida u kuhinji. Ukućani su tako mogli u kuhinji ložiti sobnu peć a da nisu morali odlaziti u sobu i nepotrebno lapariti vrata. Peć je bila zidana dobro pečenom opekom i omazana žutom zemljom. Sastojala se od grijače ploče (tabla, plej), pečnice (rol), tjemena (teme, pečnica), otvora ložišta (vustje), prostora za pepeo (pepelnak) i udubine za sušenje drva (kurnak). Na ploči su do dva okrugla otvora koji se sastoje od tri prstenasta ringla, od kojih je najmanji udubljen tako da se mogao izvaditi žaračem, odnosno „šarajzlinom. Na dnu ložišta ležala je metalna rešetka (rost) kroz koju je padao pepeo. Pepelnak je imao otvor za vađenje pepela, a mogla su biti ugrađena i vrata, slična kao na ložištu. Uz otvor se nerijetko znalo metlom primesti netom pometeno smeće, a pušači koji su žvakali duhan znali su pljuvati u pepeo. Svi metalni dijelovi na peći nazivaju se šparetijne. Uz veće peći bio je i bajnek, svojevrsna klupa na koju se na toplome moglo sjesti i prileći.

Peć je služila za kuhanje a na njoj je uvijek svojim karakterističnim zvukom pištao veći lonec s kropom, jer je vruća voda trebala ukućanima u svako doba dana. Često se tu našla i železna pegla, tako da je uvijek bila topla ako je trebalo štogod popeglati. Zimi se pak uz rub uvijek grijao cigel ili komad čerepa. Vruća opeka obično se stavljala pod noge radi grijanja ako se išlo na duži put kolima. Toploga čerepa starci su omatali u krpe i koristili za grijanje u postelji, pa nije bilo nikakvo čudo ako je posteljina bila osmođena. U rolu se peklo meso, kolači, i štošta drugo, sušilo voće, bundevine koštice, prge sira…. Veće peći posjedovale su dva rola. Razne stvari; mokra odjeća i obuća, krpe, obojki, orasi i slično, sušile su se na tjemenu peći. Krpe su se pak mogle sušiti i na metalnom rukohvatu oko grijače ploče. Zanimljivo je spomenuti jednu smiješnu zgodu kada je jednoć neka domačica zadigla suknju i grijala stražnjicu uz peć, pa joj se zapalila podsuknja. Peć je ložila uglavnom gazdarica. Kada se nije kuhalo znao je i koji drugi ukućanin paziti na peč (održavati vatru). Takvog su zvali pečikura. Osim toga važila je i jedna uzrečica: Koj sedi pod pečijom te mora i kuriti. Ako se komu reklo da se nalukne f peč, to je značilo da stavi drvo na žar.