Jedno od pomagala za nošenje tereta u svakome obiteljskom gospodarstvu bio je i stolnak. Skrojen je od konopljenog platna, veličine običnog stolnjaka, po kojem je i dobio ime. Služio je za nošenje sijena, slame, trave, ubranih mahuna graha i koječega drugoga. Prije nošenja priberu se suprotni krajevi, te stolnak naprti na jedno rame. Krajevi se mogu i zavezati da se nosi na rukama ili vozi u kolima ili na tačkaj.  Osim toga, čovjek je ispod jednog zavezanog čvora znao provući glavu pa se čvor našao na prsima, i nosio ga tako na leđima. Žene su ga mogle nositi i na glavi, ovisno o težini tereta. Prilikom branja kukuruza i graha od njega su načinili svojevrsnu vreću. Dva susjedna ugla zavezali bi u čvor i taj dio objesili o vrat, a ostala dva obavili oko pojasa i svezali u čvor na leđima. U tako načinjenu „vreću“ stavljali bi ubrane klipove i mahune. Bio je neizostavan i kod sjetve, jer se u njem nosilo sjeme, zahvaćalo šakom i razbacivalo po njivi. Prethodno opisani čvor stolnaka objesili bi o vrat, a lijevo rukom uhvatili druga dva kraja, tako da bi opet načinili svojevrsnu „vreću“. Sijač je hodajući njivom lijevom rukom držao dva ugla stolnaka, a desnom šakom grabio sjeme kroz otvor. Istim načinom nosili su klipove kukuruza na tavan i u koš. Zapravo, stolnak može poslužiti u različite svrhe; prostrt na zemlji za sušenje graha i raznih namirnica, za posjesti dijete na tlu dok majka radi kakve poslove, također prostrt da se na njega stavi hrana prilikom blagovanja u polju i vinogradu, za pokrivanje u slučaju kiše…