Ovih nekoliko godina objavili smo na stotine tema i predstavili vam mnoge zaslužne Đurđevčane, poznate i nepoznate, pokojne i živuće. Svi su oni ostavili, ili ostavljaju zapažen trag u našoj sredini, i rado ih se sjećamo. Ako je itko zaslužio da ga se spomene, onda je to obitelj Pajaziti. Žalosno je, a i sramotno, da se tih ljudi nitko u Đurđevcu dosad nije sjetio, barem kakvim spomenom, rječju zahvalom, i pohvalom. A ne biste vjerovali, oni žive u Đurđevcu već 81 godinu, skromno i samozatajno. Svi ih znamo po jednoj slatkoj slastici – sladoledu. Tolike smo obrtnike i obrtničke radnje nabrajali i spominjali, ali slastičarnice nikad.

Potreba za poslom dovela je mladog Nafija Pajazitija u Đurđevec 1935. godine. Zaposlio se kod tadašnjeg slastičara, koji je imao slastičarnicu u dvorištu Fantonijeva kina Apolo. Za dvije godine izuči je zanat i preuzeo posao od gazde. Za njim su došla i braća Ahmet i Čelebi. Nafi je preselio slastičarnicu u susjednu kuću kod Floreanija, gdje je i stanovao. Nadalje je lokal preseljen u susjednu kuću ali s druge strane (danas Društvo invalida). Tu je bila slastičarnica „Korzo“ punih 28 godina, a ako se ne varam, određeno vrijeme zvala se i „Kod Nafija“. Tada ste kod Nafija mogli pojesti sladoled, ali ne industrijski, već pravi sladoled s domaćim mlijeko i jajima. često smo znali kod kuće uzeti koje jaje i mijenjati s Nafijom za kuglice sladoleda. Sjećam se kao dijete i zujanje elektromotora koji je pokretao mješalicu, ali i Nafija s drvenom „lopatom“ kojom je miješao i pravio sladoled. Osim toga, pravio je i kolače, u kakvima se moglo uživati samo na „gospockim“ svatovima. Osim toga mogla se popiti i limunada ili kušati bombone od pečena šećera. Stariji Đurđevčani i danas za slastičarnicu govore Nafi, odnosno „bili smo pri Nafiju ili pri Nafine, na sladoledu“. Isto tako govorili smo da idemo „k Cokiju“, odnosno „k Cokine“, jer je sin Ali, dok je stavljao kuglice sladoleda „f škrneclin“ govorio „krka coki caroki“. Nafi Pajaziti rodio se 1909. u Stremnici kod Tetova u Makedoniji, a umro je 1992. godine. Obiteljski posao preuzeo je sin Ali, s kojim su jedno vrijeme radila i braća Mahmut i Ćamil, a danas ga vodi unuk Ibran.