Budući da se stara župna crkva u Đurđevcu iz 1824. godine nalazila u veoma ruševnom stanju općinsko je poglavarstvo zajedno sa župnikom Nikolom Medvedcom početkom 1928. godine već obavljalo pripreme za gradnju nove crkve, premda se razmišljalo i o obnovi, jer je unutar poglavarstva u svezi toga došlo do podjele. Jedna je opcija zastupala obnovu a druga gradnju. Prevladala je opcija za gradnju pa se odlučilo pozvati arhitekta Stjepana Podhorskog iz Zagreba da dade svoje mišljenje. Podhorsky je pregledao crkvu i donio konačnu odluku.

Time je općinsko poglavarstvo stavio pred gotov čin; popravak za 1,4 mil. ili gradnja nove crkve za  1,2 mil. dinara. Na kraju se poglavarstvo napokon odlučilo za gradnju. Međutim, sreski načelnik donio je u svibnju odluku o zatvaranju crkve jer joj je prijetilo urušavanje i moguća pogibelj za župljane. Stoga se moralo odmah prionuti gradnji nove. Zidarski majstor Ilija Gregec iz Križevaca počeo je zajedno sa župljanima s rušenjem crkve 16. srpnja 1928. godine. Zidovi stare crkve bili su jedan metar debeli, pa se očekivalo da će se nakon rušenja dobiti podosta cigle, ali je materijal bio loš; s mnogo šute i stare cigle koja je uzeta s ruševne crkve srednjovjekovnog sela sv. Jurja u polju izvan Đurđevca, zvanom Pri turnu. Rušenjem se pak došlo do saznanja da crkva nije građena odjednom, već da je prvotna zidana crkva iz 1710. godine zapravo u tri navrata dograđivana i proširivana. Župljani su se teško mirili s rušenjem crkve jer su smatrali da crkva sa jedan metar debelim zidovima može potrajati još godinama.