Jalžabetić, najznačajnija osoba u Đurđevcu i Podravini s kraja 19. i prve polovice 20. stoljeća, rođen je 21. prosinca 1852. godine u Đurđevcu. Trivijalnu školu završio je u Đurđevcu a vojnu u Bjelovaru, gdje postaje dočasnikom. Bio je pozvan u pripravnu časničku školu, ali je zbog prevelike školarine koju roditelji nisu mogli platiti odustao te ostao na obiteljskome gospodarstvu. Kao mladi seljak iskazao je velike ambicije i interes za poljoprivredu, osobito govedarstvo, na osnovu čega je stekao veliki ugled među Đurđevčanima.

Ubrzo se učlanio u podružnicu Gospodarskoga društva u Đurđevcu te postao njezin zastupnik u skupštini Društva u Zagrebu. Od 1898. godine počeo je surađivati s Antunom Radićem te za JAZU započeo zapisivati narodne običaje u Đurđevcu. Jedan je od osnivača Radićeve Hrvatske pučke seljačke stranke (1904.), njezin potpredsjednik i član glavnog odbora (1905.), suosnivač Hrvatske pučke seljačke tiskare (1906.) u Zagrebu i predsjednik njezina ravnateljstva (1907. – 1912.). Bio je osnivač je i prvi predsjednik Hrvatske seljačke zadruge (1901.) i Hrvatske seljačke gospodarske udruge (1904.), te osnivač Marvogojske udruge (1907.) u Đurđevcu, a potaknuo je osnivanje istih i u okolnim mjestima, te tako postao glavni organizator zadrugarstva u Podravini. To mu je priskrbilo članstvo u ravnateljstvu Saveza hrvatskih seljačkih zadruga (1911. – 1925.), Hrvatskoj seljačkoj zadružnoj banci (1923. – 1925.), Hrvatskom seljačkom gospodarskom društvu i zadruzi Hrvatski seljački dom (1921.). Kao član Radićeve stranke biran je u Hrvatski Sabor 1910. i 1913. godine, te u skupštinu Kraljevine SHS (1920. i 1923.). Zbog neslaganja s vođenjem stranke 1924. godine napustio je Stjepana Radića, što mu je naglo srozalo ugled. Ubrzo se vezao uz Hrvatsku federalističku stranku, te postao naklonjen kralju koji mu je dodijelio status banskog vijećnika, a 1932. godine

postao je članom Senata u Beogradu. Bio je dugogodišnji član općinskog poglavarstva (od 1898.), te županijski zastupnik (od 1904.). Zaslužan je za osnivanje pučke knjižnice (1906.) i Hrvatskoga seljačkog prosvjetnog društva (1920.) u Đurđevcu. Bio je član ravnateljstva paromlina Podravina d.d. (1899.) i nadzornog odbor Hrvatskog Sokola u Đurđevcu (1926.). Objavio je podosta članaka i polemika o hrvatskoj politici te društvenim i gospodarskim problemima seljaštva u petnaestak novina, časopisa i drugih glasila. Napisao je brošuru Prijelaz u bolji način gospodarenja s usjevnim redom (Zagreb 1914.). Umro je u Đurđevcu 31. listopada 1937. godine.