Vreteno je drveni konusni tokareni štapić koji se upotrebljavao pri predenju, to jest, za izradu niti od prethodno fino izrađenih biljnih vlakana lana i konoplje, takozvanog povesma. Povesmo se stavljalo na preslicu umetnutu u rupu na kolovratu, kakvoj klupi, stolu ili krevetu. Žena je navlaženim prstima jedne ruke izvlačila nit iz povesma, to jest pređu, i uvrtala ga. Istovremeno je prstima druge ruke držala vrh vretena i okretala ga, te tako na nj namatala nit. Vreteno se prestalo upotrebljavati početkom 20. stoljeća, kada ga je postupno počeo zamjenjivati kolovrat, koji je sam namatao nit te uvelike olakšao i ubrzao predenje. Zanimljivo je da su žene prste vlažile slinom, ali je u većini slučajeva sline brzo ponestalo, pa su pored sebe držale kakav lončić s vodom za umakanje prstiju. Hvale je bila vrijedna gesta Josipa Lehpamera, župnika u Đurđevcu od 1868. do 1874. godine. On je noću išao u kuće gdje su žene prele i donosio im kantice ili male lončiće, te ih privezivao na preslice da si mogu umakati prste u vodu. Lončiće je sam kupovao kod mjesnih lončara. To je činio zato je je smatrao da previše potrošene sline slabi čovjeka, a na slaboga rado dođe sušica (tuberkuloza).