Miroslav Dolenec Dravski – rođen u Novome Virju 26. veljače 1937., a umro u Zagrebu 24. srpnja 1995. godine. Novovirovec i u duši veliki Podravec, bio je pjesnik, etnograf i humorist. Gimnaziju je završio u Koprivnici 1957. godine, a njemački jezik te jugoslavenske jezike i književnost studirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Od 1963. do 1965. godine radio je u gimnaziji u Đurđevcu a potom se preselio u Zagreb. Bio je voditelj književnog kluba Dubrava. Objavio je, kako je sam rekao, preko 20.000 četvornih hvati pjesma, humoreska, aforizama, epigrama, basna, pripovijedaka, novela, književnih kritika, etnografskih članaka i zapisa o narodnom blagu, radijskih i TV komedija, te filmskih scenarija. Od 1963. godine surađivo je u Republici, Telegramu, Kulturnom radniku, Podravskom zborniku, Podravskoj grudi, Izboru, Ježu, Paradoksu, Feferonu, Večernjem listu, Gospodarskom listu, te na radijskim stanicama i bivšoj zagrebačkoj televiziji. Objavljivao je u dječjim listovima Radost, Modra lasta, Smib i Maslačak. Uredio je preko tridesetak knjiga, monografija i zbornika. Istraživao je i bilježio narodno blago hrvatskih kajkavskih krajeva. O tome je objavio na stotine članaka, feljtona, eseja i zapisa te oko 2.000 radijskih emisija. U Institutu za etnologiju i folkloristiku pohranjeno je oko 50 bibliografskih jedinica tonskog materijala iz narodne umjetnosti, kao i rukopisne zbirke narodnih popijevaka i pripovijedaka, zbirke poslovica, zagonetki i brojalica. Usput je sastavio kajkavski rječnik od oko 2.000 stranica koji je ostao nedovršen. Objavljivao je članke o narodnoj baštini u zborniku Virje na razmeđu stoljeća, a pedagoške u publikacijama Roditelji i škola i Riš. Uredio je Sabrana djela Grgura Karlovčana (Đurđevec, 1978.). Djela su mu prevođena na desetak stranih jezika i uvrštena u desetak antologija. Objavio je i desetak knjiga poezije, uglavnom u vlastitoj nakladi. Dobio je nagradu Grigor Vitez za zbirku dijalektalne poezije Zagovor zemlji (1992.). Virovci su mu posmrtno izdali Životni vrtuljak Miroslava Dolenca Dravskog (1996.), a Novovirovci roman Djetinjstvo je vraški šugava stvar (2007.).

Dravski je bio mešter nad meštrima, umjetnik pera i riječi. Nema književne vrste, novinarskog rada, ni pisanog djela kojeg nije znao napisati. Bila je to istina. U povjerenju rečeno, napisao je što besplatno, što za mali novac, što za materijalna dobra, bezbroj seminarskih radova i diplomskih radnji raznim „marljivim“ studentima. Jednom je izjavio: Pišem da mogu preživjeti! Živio je istinski za svoju Podravinu, tijelom u Zagrebu a dušom na konaku, uz Dravu. Živio je specifičnim, boemskim životom, slobodan kao ptica. Okolina ga ponekad nije razumjela, ali ni on nju. Da je ostao živ, njegovo bi stvaralaštvo zasigurno mogli sažeti u svojevrsnu Podravsku enciklopediju.

Podravec

Kuvan je i pečen kre krav i grunta
on kopa, ruje, sadi i seje.
Jempot na leto se vužge, spunta –
dok preveč si vina v rit naleje.

Pravomu Podravcu ne vda se plakati,
jafkati, cmizdriti, tuliti kak vol.
Ako jempot počme, on ne zna stati –
tu srce bo zlejal i dušo napol.

Pravi Podravec ne šušlja, grintavec,
on je ze semi maščami nakađen.
Beži kak zajec i ruje kak mravec –
kak da je z rokami, nogami posvađen.

Dok nekaj negdi po čvalji mu neje,
kak mokri vragek čkomi, premerja.
Dok kuraža vu se s flaše naleje
v lice bo skresal kaj ti zamerja.

Čem z riti se zlekel, se zemli zarekel:
bo služil, bo plužil, bo roštal i ružil,
bo gladen cvrljužil, bo blato mrljužil –
tak sparil se bode kaj ne poje v pekel.

Ak si kakva zverina na vlasti,
same ti finote na stol bo suknol.
Na sake fele bo skazal ti časti –
bo repa ti digel i v rit se naluknol.

Obleva ga jogenj i grize ga švic.
Vu njem je žvepelj, kletva i bes.
I znotra i zvuna on zdrapan je ves
od dela, betega, zimic, pošljic.

Čem je zabečal, vrisnol, zaskečal,
se gruntu zarekel da tenko bo sral.
Se svoje bogatstvo je Zemlji obečal –
tak telo ji, dušo na koncu bo dal.