Šandor (Aleksander) Braun rođen je u Đurđevcu 29. srpnja 1877. godine. Sin je Emanuela Brauna, poznatoga židovskog veleposjednika i vlasnika jednog od najvećih mlinova u Podravini. Završio je gimnaziju te učio hebrejski, da bi s bratom Ljudevitom (Ludwig) naslijedio očeve poslove u mlinarstvu. Đurđevečki paromlin preuzeo je 1937. godine. Dolaskom ustaša na vlast ubrzo su počeli progoni i hapšenja, te odvođenja Židova u logore. Vidjevši kakvo bi ga zlo moglo snaći, iskoristio je svoja poznanstva, ali i novac, te se domogao garancije ustaškoga poglavnika Slavka Kvaternika, s kojim se otprije znao.

Također se družio i s nekolicinom ondašnjih političara i uglednika koji su dolazili u lov na njegovo imanje na Peskima. Premda je imao dobru zaštitu, nije se uspio spasiti pred ustašama. Kad je 1942. godine pao Kvaternikov utjecaj u vrhu vlasti došao je red i na Braunove.

Zajedno sa suprugom Elizabetom /Elly ( rođ. Mautner, 4. V. 1890. od oca Alberta i Laure rođ. Müller) i sinom Borisom (rođ. 1920.), uhapšen je 21. listopada 1942. i zatočen do 7. svibnja 1943. godine u Zagrebu na Savskoj cesti. Potom su deportirani u logor Auschwitz, gdje su ugušeni u plinskoj komori. Sin Boris jedini se spasio iz logora. Od odvođenja u logor spasila se jedino kćer Štefica (rođ. u Đurđevcu 1911., udana Durman u Zagrebu), koja je također preživjela rat. Sva im je imovina  pokradena i rasprodana.

Obitelj je bila imućna. Osim obiteljske kuće s paromlinom i gospodarskim dvorištem u središtu Đurđevca, Šandor je u Zagrebu posjedovao trećinu kuće u vrijednosti od oko 200.000 dinara, te posjed na Đurđevečkim peskima, zvan Braunova pustara. Na posjedu od 153 jutra, od toga 55 jutara mlade borove šume, bila je podignuta zgrada jednokatnica, staja, svinjac za stotinjak tovljenika, skladište i silos, te zasađen vinograd na nekoliko jutara. Imali su i staju sa desetak krava, šest konja, 50 ovaca, kamion, automobil i nekoliko fijakera.
Šandor je osobito bio poznat kao dobrotvor koji je redovito pomagao kulturna društva, školsku djecu, svoje zaposlenike, a napose đurđevačku sirotinju, pomažući ih novcem, obućom, odjećom i brašnom. Tako je jedna gradska ulica po njem dobile ime, ne samo zbog karitativnog i humanitarnog djelovanja, već i obiteljskog doprinosa razvoju đurđevečkoga i podravskoga mlinarstva.