Kao što se danas vino z goric nosi kući u plastičnom karnistru, tako se nekoć nosilo v barilu. Možemo ga opisati kao vrstu drvene bačvice zapremine i do pet litara. Kad bi stari barili znali govoriti, ispričali bi mnoštvo šaljivih zgode svojih vlasnika doživljenih na putu do vinograda i natrag. Istina je da su svi kući kretali puni do vrha, ali su pojedini došli doma potpuno prazni i iscijeđeni, pa se sutradan vračali po novu dozu. Drugi su se pak vračali s polovice puta jer je nekim čudom sadržaj ishlapio.

Postoji tako jedna priča o goričaru koji se vračao pješke kući s punim barilom vina, kad u polju susretne nekog ožednjelog svata, zapravo mokroga brata, koji ga zamoli za srk. Budući da je znao da bi taj srk bio veće zapremine, dosjeti se i kaže:

– Kak da ti dam kad je moje vino dolne a bratovo gorne!

No vinska mušica nije odustajala pa se i ona dosjeti kako se domoći vina. Otrgne slamku u žitu pored puta s nakanom da dopre do dna i goričarova dijela. Međutim, i goričar je bio premazan svim mastima, pa reče:

– Eeee, ne smem te pustiti jel brat ne da prejti prek svojega dela!

Vidjevši da se namjerio na lukavijeg od sebe, produži suha grla u nadi da će naletjeti na drugu žrtvu.