U prijašnja vremena krušna se peć nalazila u svakome dvorištu. U njoj se pekao kruh, pogače, kolači i meso, a u mlakoj peći sušilo se voće. Bila je bačvasta oblika sa svodom (bolta), izrađena od ilovače i pruća, omazana zemljom, a novija od opeke. Bajnek (pod) je također napravljen od istog materijala. Na svodu se nalazilo nekoliko otvora za dim, a s prednje strane vratašca na vustju (usta peći). Spomenuti bi se otvori prije pečenja zatvorili. Obično je bila podignuta od zemlje i počivala je na čvršćoj drvenoj konstrukciji na babaj (postolju od opeke). Mogla je biti sagrađena kao samostojeći objekt u dvorištu, s malom nadstrešnicom, ili u kući kao dio kuhinjske ili sobne peći. Samo njezino ime govori da se u njoj najviše pekao kruh. Domaćica nije pekla kruh svaki dan, nego bi ispekla nekoliko hljebova, a ponovno bi pekla tek kad se kruh pojeo.

Prije pečenja na sredini peći naložila se vatra jasenovim ili hrastovim drvima, a kad bi se peć dovoljno razgorela (zagrijala), onda se žar z ogreblicom (alatka za razgrtanje žara) maknuo u stranu. Preostali se pepeo pomeo metlicom, z omelom (vrh štapa omotan kakvom krpom) ili s peruškom (krilo s perjem, obično pureće ili kokošje). Za provjeru zgrijanosti peći služile su dvije rupice na banku kroz koje se provlačilo guščje pero. Ako je požutilo ili se uvrnulo, peć je bila prevruća. Znak da je peć od opeke dobro zagrijana bilo je iskrenje nakon struganja kakvim štapom po opeci. Za stavljanje i vađenje hljebova služila je krušna lopata (drvena ravna lopata). Njome se metala i zemlena (glinena tepsija), ili gusena tigajna (od lijevana željeza) s kolačima. Već početkom 20. stoljeća, većina je takvih peći nestala, a zamijenile su ih zidane kuhinjske peći s jednim ili dva rola (pećnicom).