Da je uža okolica Đurđevca nekad davno bila sva pod močvarama i drvećem govore nam i sjećanja starijih ljudi, ili su pak te priče čuli od svojih djedova. Tako su za sušnijih godina na berečkim livadama često pronalazili i iskapali debele klade preostale nakon rušenja.

Zemlja slijegala se nakon iskopa kanala, koji su odvodili suvišnu vodu s močvarnih livada, ali i zbog učestalih suša. Tada su se na površini pojavljivali dijelovi tih klada. Klade su potom iskapali i koristili za kakvu gradnju, ako je drvo bilo zdravo. Jednoć je jedan Đurđevčan kosio travu na livadi Za gradom i na svoje čuđenje o nešto zapeo i polomio kosu. Ugledao je samo komad drveta, a kad ga je htio otkopati iznenadio se kad je shvatio da je riječ o debljoj kladi. Trupac je dao ispiliti na daske koje i danas stoje na jednoj šupi. No, ima primjera kad su nailazili i na posve trulo kladje. To se događalo kod kopanja graba potrebnih za pranje rublja ili namakanje konoplje. Toliko je bilo gnjilo da su ga kopali štihačama. Slično se dogodilo 1893. godine pokraj općinske vijećnice u današnjoj Basaričekovoj ulici. Tu se nalazio bivši školnikov vrt, koji je općina nakanila prenamijeniti u školski cjepiljnjak, ali im je bilo čudno što se oborinska voda stalno zadržavala na površini. Kad su dublje iskopali ugledali su samo trulo kladje koje je sprječavalo da se voda povuče dublje u zemlju. Zato su taj trulež iskopali dva cipeliša (cipeliš – 32 cm) duboko, umjesto njega navozili pijesak, a zatim ga pomiješanog sa zemljom navozili gore da se vrt može normalno obrađivati.