Ivan Kundačić rođen je u Đurđevcu 13. rujna 1873. godine od Mateja Kundačića i Bare Kundačić rođene Fučkar. Bio je veoma pobožan čovjek te je od malih nogu iskazivao svoju nadarenost prema rezbarenju. Kao dvadesetogodišnjak sudjelovao na Prvoj gospodarskoj izložbi u Đurđevcu 1893. godine, gdje je izložio drveni oltar rezbaren običnim nožem, koji je bio veoma zapažen kod posjetitelja. Svi su se složili da je vrlo nadaren i da bi ga trebalo poslati u obrtnu rezbarsku školu. Međutim, Kundačića je krasilo i grlo – bio je poznat kao vrstan pjevač u crkvenom zboru, a na koru je gazio mijeh orguljama. Osim što je dobro pjevao, bio je i prava riznica starih crkvenih napjeva, a znao je spjevati i razne prigodne crkvene melodije i smisliti molitve. Neke molitve i tekstove pjesama zapisao je u svoju pjesmaricu pronađenu 2010. godine. Pjesmarica pod nazivom Pjesme mešne – pisao Ivo Kundačić iz Gjurgjevca, kako piše na naslovnici, po svemu sudeći nastala je početkom 20. stoljeća.

Često je puta i propovijedao prilikom kakvih vjerskih svečanosti kao, na primjer, kod obilaska križnoga puta na Kalvariji u Mariji Bistrici. Iako bez veće naobrazbe, bio je načitan, jer je pratio vjerski tisak i čitao nabožnu literaturu. Zajedno s kapelanom Ferdinandom Kubovićem i časnom sestrom milosrdnicom Linom Ježek okupio je nekolicinu mladića i 7. srpnja 1907. godine osnovao društvo Vojska Srca Isusova, te postao vojskovođom. Zadaća Društva bila je čašćenje Presvetoga Srca Isusova i borba protiv psovke koja se sve raširila među narodom. Kundačić je pobožnost Srca Isusova širio i po okolnim selima, gdje je molio razne molitve i litanije, te propovijedao.

Vojska je uznapredovala, pa si je Kundačić  dao truda te je organizirao gradnju kapele Srca Isusova koja je podignuta 1910. godine u Ulici kralja Tomislava. Umro je 14. kolovoza 1957. godine.

Zbog svoga djelovanja Kundačić je imao velikih protivnika koji su ga nazivali „popom u opancima“, prorokom koji zaluđuje narod, kvariteljem mladeži, škapularcem i drugim neprimjerenim imenima. O njem su čak pisale i neke novine, u kojima se autor članka čudi kako to da svjetovna i duhovna vlast nije već jednom zabranila to zaluđivanje naroda. Kad su ga jednoć priupitali da što kaže na sve te objede, rekao je: Takav vam je svijet. Progonio nas, klevetao nas, pa će i nadalje. No ništa zato. Zar nije časno za Srce Isusovo nešto trpjeti?