Vjerujemo da je molitvenik jedna od prvih, ako ne i prva knjiga, odnosno veće tiskano izdanje s kojim su se susreli stari Podravci, ponajviše Podravke. Svaki čovjek vjernik posjedovao je svoj molitvenik, odnosno knižico, kako ga nazivaju Đurđevčani. S njim i molitvama, lijegalo se na počinak, ustajalo jutrom na početku dana, molilo u crkvi, a na kraju života završilo i u grob. Može se reći da je molitvenik  zbirka molitava, tekstova i pjesama namijenjenih privatnoj pobožnosti ili javnoj službi Božjoj, bilo pojedinca bilo zajednice. Stari su molitvenici uglavnom sadržavali osnovne kršćanske molitve, molitve za razne prilike, red svete mise, pripremne molitve za sakramente ispovijedi i pričesti, zatim molitve za križni put, klanjanja, i razne pobožnosti. Oni najstariji sadržavali su i katolički kalendar godine izdanja molitvenika. Autori molitvenika; redovnici, svjetovni svećenici i svjetovnjaci, pisali su ih za puk, kakvu bratovštinu, svećenike, ženski spol, hodočasnike, bolesne… Po veličini dijele se na male, srednje i velike. Mnogi se sjećaju debelih molitvenika naših baka i prabaka tiskanih velikim slovima, kako bi ih mogle čitati bez naočala i pri kakvom lampašu, svijeći ili petrolejki. Dakle, svaka je kuća posjedovala otprilike onoliko molitvenika koliko je bilo odraslih ukućana. Ne može se reći da se dosad po starim kućama i tavanima, te u obiteljskim ostavštinama nije nalazilo takvih molitvenika, ali je činjenica da ih je većina završila – pod zemljom. Naime, običaj je bio da je svaki pokojnik zajedno sa svojim molitvenikom i krunicom stavljen u lijes i pokopan. Tako su groblja ujedno i riznice starih molitvenika, nažalost, istrunulih.

Za ovu smo prigodu izabrali tri molitvenika koja su se često nalazila u domovima naših predaka. Ponajviše su zanimljivi molitvenici tiskani na kajkavskome. Prvi je Hrana nebeszka vu pobožneh molitvah, litaniah i popevkah…, Jurja Muliha (1654. – 1754.), isusovca i misionara. S Mulihom i njegovim molitvenikom susreli su se i Đurđevčani tijekom njegovih misija u Đurđevcu i Kloštru. Prvi put tiskan je 1748. godine, a kasnije je doživio još mnoga izdanja. Sljedeći je molitvenik Kinch oszebuini szlavnoga orszaga horvatczkoga, to jeszt: Chudnovita pripecheyna, i oszebuine Milosche, kotere pri chudnovitom kipu Marie Bisztrichke Visse vre let sze szkasuju…(1775.), bistričkoga kapelana Petra Berkea (1733. – 1798.). Molitvenik je vrijedan jer predstavlja najstariju tiskanu monografiju i spomenicu o prošteništu Majke Božje Bistričke koja svjedoči o hodočasničkom pastoralu 18. stoljeća, a ujedno je i dragocjeni izvor za povijest hrvatskoga jezika kajkavske osnovice. Treći je molitvenik Szenya Blasene Devicze Marie, nepoznatog autora, koji je vjerojatno tiskan u 19. stoljeću. Nosili su ga često i muškarci, pogotovo u ratovima, jer na njegovim stranicama na više mjesta piše: …koj ga pri sebi nosil bude, onomu ne more neprijatel naškoditi, bude od nagle smrti oslobodjen, ali občuvan, i neče nesrečno vumreti…