Narodna predaja o Picokima malo je bila poznata široj javnosti u prvoj polovici 20. stoljeća. O njoj se pričalo u Podravini te u određenim krugovima u Zagrebu, što je zasluga Podravaca koji su ondje živjeli. Jedna od najzaslužnijih u populariziranju ove priče je đurđevečka književnica Mara Matočec, koja je u svojim proznim i poetskim djelima, pored ostaloga, progovorila i o Legendi o Picokima. 
Prvi njezin rad u kojem se dotakla legende je pjesma Picoki, koju je objavila u časopisu Evolucija (sv. 6/7) 1933. godine. Pjesma se sastoji od 12 kitica, pa ćemo za ovu priliku predstaviti četiri najvažnije, šestu, sedmu, osmu i dvanaestu. Čitateljima je pojasnila: Možda se nekima čini čudo to ime Picoki. No to je gjurgjevačka i cijele Podravine historija. Tamo je još sačuvan stari grad, vele, još iz 12. stoljeća, a Bog zna baš od kad. U njem se odigralo mnogo toga po starim pričama. Ja sam u pjesmama opjevala kratko te događaje. 
Kako su Gjurgjevčani potjerali sa pijetlom Turke i tako oslobodili Podravinu i dobili ime Picoki … neka vam moje pjesme razlože. Matočecova je o legendi pisala i u časopisu Hrvatica (Žena je spasila Podravinu od neprijatelja – k natječaju “Moj rodni kraj”, br. 4.) 1940. godine, namijenjenom ženskoj publici, kojeg je u Zagrebu izdavala Marija Jurić Zagorka. Tom je prilikom ukratko predstavila Podravinu, njezine marljive žitelje, a posebno ulogu i mjesto podravske žene u svakodnevnom životu. Legendu je uvrstila u taj članak zato jer je od žene, odnosno starice, potekla ideja o žrtvovanju picoka za spas Đurđevčana i branitelja grada.
Riječ uze baka stara Na Turke ćemo mi pucati
Sve polako a i lepo: I pomalo se smijati,
Riječ moja je s pametara, A Turci će pomisliti,
Slušajte me moja djeco. Da ti jesu svega siti.
Mi imamo jošće pijevca Sada ne znam bilo kako,
A i kruha nekaj malo, Štovati nam ovu baku.
U top ćemo to metnuti, I čuvati grad visoki,
Nek vam neje za to stalo. S kog potekli so Picoki.
KOMENTARI