Naši su graničari na području Đurđevečke krajiške pukovnije imali pravo na besplatno ogrjevno i građevno drvo iz carskih šuma. To pravo nazivali su avajzung. No graničari su govorili da im drvo pripada „Božjom voljom a ne carevom milošću“, pa su šume oduvijek smatrali narodnima. Budući da su imali pravo uživanja nazivali su ih pravoužitnicima. Nakon razvojačenja došlo je do osnivanja Imovne općine đurđevečke (1874.) koja je preuzela otprilike pola carskih šuma po vrijednosti na području Đurđevečke pukovnije, te joj je osnovna zadaća bila iz tih šuma podmiriti potrebe svojih članova pravoužitnika. No, članovi su osim zadružnih kuća bile i mjesne, crkvene i školske općine, tako da je drvo za ogrjev, na primjer, dobivala škola i svaki nastavnik. Imovna općina davala je drvo pravoužitnicima prema zakonski određenoj mjeri, isprva po broju ukućana a kasnije prema veličini posjeda. Dobivena količina pravoužitnicima nije bila dovoljna pa su nedostatak namirivali krađom. Stoga ne čudi da je do 1897. godine evidentirano 18 tisuća službenih prijava šumske štete, koju su seljaci odrađivali Imovnoj općini, na primjer, u šumi i vinogradu na Peskima, te na raznim radovima: kopanju i čišćenju kanala, održavanju putova… Svaka je kuća, po najmanjoj kategoriji, tijekom vremena dobivala otprilike od 8 do 4 prostorna metra ogrjevnog drveta. Seljaci su sljedovanje i dalje nazivali avajzung, dok su ga vlasti nazivale deputat. Slično je bilo i s građevnim drvom. Premda seljacima nedovoljne, i ove su količine bile previše za Imovnu općinu koja je samo gomilala gubitke. Zato je uložila novac i otvorila svoju tvornicu opeke u Virju samo da čim više smanji potrebe za građevnim drvom. Isto tako, investirala je u bilogorske ugljenike pa su pravoužitnici stanovito vrijeme umjesto drva dobivali 1.200 kg ugljena. Taj se ugljen preuzimao u Kloštru na željezničkom kolodvoru i odvagivao u velikim drvenim sanducima po 600 kg bruto. Težinu sanduka (40 kg) uopće nisu odbijali, pa su se ljudi žalili. Odgovarali su im: „Komu ne paše neka ide kući!“ Dogodilo se da su pojedinci znali prilikom vaganja ubaciti koji grumen ugljena više u sanduk, zbog čega su bili kažnjavani globom.