Za početak razvoja konjogojstva na đurđevečkom su području najzaslužnije bile krajiške vojne vlasti kojima su konji itekako bili potrebni. Na cijelom području Varaždinskog generalata jedino je u Bjelovaru postojala erarska ustanova za konjogojstvo, koja je prvih 10 pastuha predviđenih za rasplod podijelila po selima, a svake je godine dodjeljivala nagradu od 46 dukata za najnaprednije trogodišnje ždrijebe. Bio je to dobar poticaj ako se uzme u obzir da je prosječna cijena konja u to vrijeme iznosila oko 30 forinti, a za bolje se plaćalo 80-130 forinti. Nakon razvojačenja 1871. godine došlo je do nazadovanja u konjogojstvu, a stanje se popravila tek nakon što je vlast otvorila zemaljske pastuharnice u Đurđevcu, Virju i Pitomači. Budući da su tadašnji podravski konji bili niska rasta, vojna je uprava nabavljala pastuhe viših i težih pasmina radi križanja s domaćim kobilama. Njime se htjelo dobiti jahaćeg konja, a ujedno i konja za težu vuču. U tu svrhu odabrani su pastusi engleske, arapske, lipicanske, oldenburške, noričke, belgijske i nonius pasmine. Na takvim se temeljima razvila intenzivna trgovina na specijaliziranim sajmovima na kojima su poduzetnici iz Austrije i Ugarske naveliko kupovali konje od kojih se većina koristila za vuču tramvaja u Beču i Budimpešti. Tako se svake godine u Podravini prodalo oko 1.500 lakših konja koji su našim ljudima donosili lijepu zaradu. Vlada je za vojne potrebe obavljala poseban popis konja i zaprežnih kola. U đurđevečkom je kotaru 1892. godine popisano 5.447 konja, 1.346 ždrebadi i mladih konja do četiri godine starosti, te 2.566 konjskih i 1.128 volovskih kola. Najveći sajmovi konjima održavali su na Đurđevo i na Križevo. Jedan od prvih konjogojaca u Đurđevcu i okolici bio je veleposjednik Slavoljub Nöthig, koji je izlagao svoje konje još 1864. godine na velikoj Gospodarskoj izložbi u Zagrebu, te bio nagrađen srebrnom medaljom. Ergela se nalazila na njegovu posjedu na Prkosu kod Ferdinandovca, gdje je držao i zemaljske pastuhe. Iz godine u godinu broj uzgajivača bio je sve veći, pa su uslijedile i nagrade na brojnim izložbama. Podravci su tako postali cijenjeni uzgajivači. O tome govore i slijedeća dva novinska zapisa u Gospodarskom listu (1893.) i Tjedniku bjelovarsko-križevačkom (1890.): “Podravci su dobroćutan  narod, radin i štedljiv, gaje prekrasne konje kojima se seljak štima kad ih upregne u kola. Nigdje nema tako lijepih konja.” i “Konjogojstvo je od vajkada bilo ponos Podravine pa možemo reći i danas ustvrditi da će nam u tom pogledu jedva gdje u domovini biti premca.”