Na habsburškoj strani rodovska je podjela vojske u drugoj polovini 16. stoljeća još uvijek bila tek u začetku. Vojska se dijelila na konjicu (husari) i pješake (slavonski haramije, ugarski trabanti). Tek 1570-ih uvodi se novi rod pješaka, njemački momci (Teutsche Knechte), te novi rod konjice, arkebuziri naoružani modernijim vatrenim oružjem. S druge strane, kod Osmanlija je rodovska struktura vojske već otprije bila oformljena. Osmansku vojsku činili su kao pješački rodovi janjičari, azapi, martolozi i isaralije, a kao konjički rodovi spahije, delije i bešlije. Janjičari su bili pripadnici elitnih udarnih trupa koje su još od 15. stoljeća bile naoružane vatrenim oružjem, uz luk i strijelu,sablju, bodež, koplje, handžar i buzdovan. Nisu nosili brade. Na osvojenim kršćanskim područjima uzimani su kroz sustav devširme („danak u krvi“) te su bili podređeni izravno Porti (Carskom vijeću), koja ih je i plaćala. Zapovijedao im je janjičarski aga, a imali su i specifičan unutrašnji ustroj. U povijesnim izvorima ne spominju se na osmanskom slavonskom području kao protivnici naših podravskih branitelja u utvrdama, ali ih je zato bilo 650 u Sigetu i Pečuhu, što govori o većoj vojnoj važnosti koju su Osmanlije pridavali prostoru sjeverno od Drave. Azapi, azepi ili azabi bili su lako, plaćeno pješaštvo novačeno među muslimanskom rajom, koje je služilo u tvrđavama i tijekom ratnih pohoda. Oni koji nisu bili plaćeni, sudjelovali su u podjeli plijena. U izvještajima su popisani u skoro svim utvrdama s obje strane Drave. Predvodili su ih age. Martolozima je bilo namijenjeno uglavnom vršiti pljačke i prepade u pograničnom području, premda ih je kao plaćenika bilo i u tvrđavskim posadama. Pored toga čuvali su granicu, prikupljali obavještajne podatke i bili prethodnica u vojnim pohodima. Većinu martologa činili su pravoslavni Vlasi i uzdržavali su se od plijena. Dobar dio njih prešao je na kršćansku stranu radi boljih povlastica. Nadalje, u svim osim u jednoj utvrdi sjeverno od Drave, javljaju se i isaralije, odnosno mustahfizi. To su stanovnici utvrde koji su za nadnicu čuvali tvrđavu kao stacionarni dio posade. Zabilježeni su samo u tvrđavama ugarskog područja. Spahije su bili teška konjica regrutirana tako što su kao posjednici timara (mali feudalni posjed) morali osobno vojno služiti i brinuti za svoju opremu te, uz to, na 3, 4 ili 5 tisuća akči prihoda (ovisno o veličini svoje nadarbine u tim prostorima) opremiti dodatne borce za rat, najviše do sedam boraca. Tako opremljenom teškom konjicom zapovijedao bi sandžakbeg. Nosili su kacigu, štit, sablju, lako kolje, luk i strijelu. Poseban rod konjanika bili su delije. Te su postrojbe zaživjele zbog potrebe brzog i temeljitog pustošenja protivničkog teritorija. Uglavnom su bili pripadnici lokalnog stanovništva preobraćenih na islam. Nosili su neobično i pretjerano ukrašeno oružje i odore s puno krzna i perja. Njihov neobičan izgled i priče o njihovoj ludoj hrabrosti i fanatičnosti korišteni su kao oblik psihološkog rata. Kao jurišna konjica upotrebljavani su za posebno smione i silovite pothvate. Nisu bili prisutni u slavonskom području. Bešlije bili su plaćeni laki konjanici, poput husara na kršćanskoj strani. Vodio ih je aga, kao i azape. Korišteni su za brze, jače napade na bojnom polju, napade na topničke položaje, progon neprijatelja i slično. Boravili su u utvrdama. Konjanici su spominju u Požeškome i Pakračkome sandžaku, ali nema pouzdanih podataka je li riječ o bešlijama, za razliku od Sigetskog i Pečuškog sanđaka.

https://hr.delachieve.com/tko-su-janjicari-znacenje-janjicare/