U Hrvata je normalno za grad Wien reći Beč, za Graz Gradec, za Klagenfurt Celovec, za obližnje Berzencze Brežnica, za Bolhó Boljevo, itd. No, kako su kroz povijest Mađari govorili za naselja u Podravini? Pratimo li povijest od srednjega vijeka pa do raspada Austro-Ugarske Monarhije 1918. godine, vidimo samo čvrste veze između Hrvata i Mađara, pogotovo u Podravlju s jedne i druge strane rijeke Drave kao granične razdjelnice između ta dva naroda, premda su dugo živjeli u istoj državnoj zajednici. Tako u raznim srednjovjekovnim isprava i kasnijim dokumentima  i spisima, tiskanicama i literaturi, što su je spisali mađarski administratori za potrebe zajedničke države, susrećemo nazive mjesta u Podravini na mađarskome jeziku. Pogotovo smo se time susreli u razdoblju mađarizacije kada su nam Mađari u nekoliko navrata pokušali nametnuti mađarski jezik službenim. Tako su o tome 1910.  godine pisale zagrebačke novine Srpsko kolo: „Do sada su na poštanskim žigovima barem imena naših sela ostajala kako ih zovemo. Sad su stali pomađarivati i njih. Tako na poštanskom žigu ima ime Đurđevac Sentđerđvar a Sesvete Drava-Mindsent“. Mađari su upotrebljavali i sljedeće nazive: Zsdála – Ždala, Kaproncza – Koprivnica, Veröce – Virovitica, Belovár – Bjelovar, Galgoc – Glogovec, Körös – Križevci, Kamarcha – Komarnica (Novigrad Podravski), Grabounok – Grabovnik (Kloštar Podravski), Pythomezy – Pitomača, Esdel – Zdelice, Zenthpeter – Peteranec, Zenthmyhal – Miholjanec…