Kraljevstvo SHS je odmah nakon stvaranja bilo suočeno s nedefiniranim granicama. Pogotovo kad je bila riječ o dravskoj granici, odnosno o Međimurju, Baranji i Prekodravlju koji su do 1918. godine bili dio mađarskog teritorija. Prekodravlje (Ždala, Repaš, Gola, Gotalovo) bilo je nastanjeno isključivo Hrvatima a hrvatski jezik i osjećaj nekadanje pripadnosti Podravini, odnosno narodu na desnoj obali Drave, bio je jak čimbenik koji nije dopuštao mađarsku asimilaciju, iako je mnogo toga bilo zajedničkoga. Tako je Prekodravlje, premda posljednje i skoro zaboravljeno, došlo na dnevni red  Mirovne konferencije u Parizu 1919. godine. Pregovore je vodio ministar vanjskih poslova dr. Ante Trumbić i dr. Josip Smodlaka, a u borbu za Prekodravlje uključio se i vršitelj dužnosti Velikog župana Bjelovarsko-križevačke županije dr. Matija Lisičar. Lisičar je obišao to područje i razgovarao s narodom koji ga je molio za očuvanje ovog od starine hrvatskog teritorija. Potom je kod sveučilišnog profesora hrvatske povijesti Ferde Šišića naručio elaborat na francuskome, poznatiji pod naslovom Spomenica dr. Matije Lisičara, koji je s 3.021 potpisom stanovnika Prekodravlja u studenome 1919. godine poslao na Mirovnu konferenciju u Parizu. Njihovom je zaslugom 10.909 jutara i 231 čhv. zemlje sa 736 kuća i 4.744 stanovnika Prekodravlja pripojeno Kraljevstvu SHS. Međutim, još prije dolaska Lisičara Ždalčani su sami na sastanku održanom 20. srpnja 1919. godine spisali zapisnik sa 262 potpisa:  „Žiteljstvo sela Ždale, općine Gola, kotara koprivničkog, županije bjelovarsko-križevačke od vajkada pripadnici kraljevine Hrvatske prem u današnjim prilikama odcijepljeni i odijeljeni od matere zemlje, s najvećim ogorčenjem odbija od sebe prigovor da stoji u ikakvoj političkoj svezi sa susjednom Ugarskom. Uslijed prilika, koje vladaju u toj susjednoj Ugarskoj  razumijevajući naredjenja vojničkih oblasti, po kojima smo iz strateških razloga zatvoreni stražom na rijeci Dravi, pah smo u vrlo teški i upravo nesnosljiv položaj. No baš zato, što razumijevamo to naredjenje, prem za nas  vrlo teško ipak ovime svečano izjavljujemo, da na temelju principa samoodredjenja naroda, nećemo pod nikakav način, da nas se posvema odcijepi, od matere zemlje sjedinjene i slobodne Jugoslavije, već kao i naši djedovi i očevi, tako i mi, njihovi potomci prem ovdje na granici magjarski govorimo, hoćemo, molimo i zahtjevamo, da nas se uslijed kojekakvih lažnih kleveta ne odbaci, već da budemo pripadnici slavne i i ujedinjene Jugoslavije. Stoga ovime, kao što smo i za vrijeme Narodnog vijeća i ovime posvjedočavamo svojim potpisima da to svi bez razlike zahtjevamo“.