Podravci su od starine pušili lule, pa su zato uzgajali i duhan. Zimi bi kakve posude zapunili zemljom crnicom spod drvocepa i zasijali sjeme, držali ga na toplome i zalijevali. Biljke su sadili u proljeće na skrovitim mjestima u polju i vinogradu da ih ne pronađu financi, jer je država imala monopol na promet duhanom. Financi su uništavali biljke i globili seljake. Seljaci su trgali žute listove, nizali na drot i sušili na tavanu. Suhi duhan rezali su oštrim nožem na kakvom stolu ili daski. Prema sjećanju stanovitog Đurđevčana, njegov je djed rezao duhan u kuhinji na stolu. Od dugogodišnjeg rezanja ugao stola toliko je bio potrošen da je izgledao vidno tanji nego ostatak stolne površine. Duhan je pušio također u kuhinji uz peć i račkal f pepelnak. Ovu naviku nije promijenio unatoč protivljenju ukućana. U prijašnje vrijeme pušila se lula i žvakao bagoš, to jest, ostatak ispušenog duhana s dna lule natopljenog nikotinom. Kasnije su frkali duhan u cigaretline, odnosno u novinski ili bilo kakav papir, jer su cigaretni papirići bili skupi. No, bilo kakvog papira nje bilo pri ruci kao u današnje vrijeme, pa je u obzir dolazila svaka vrsta tanjeg papira. Nakon Drugoga svjetskog rata u tu je svrhu dobro poslužio toaletni papir Golub. Danas se uvelike zna o uspješnom uzgoju duhana na podravskom pijesku, osobito u pitomačkom kraju. Krajem 1950-ih i početkom 1960-ih Duhanski je institut u Zagrebu godišnje provodio probnu sadnju duhana američke viržinije na pješčanim poljima u okolici Virovitice, Pitomače i Đurđevca. Stanoviti je Đurđevčan (inicijali A. S.) 1960. godine zasadio oranicu od 1,5 jutra u predjelu zvanom Pri šintarnice, te uredio priručnu sušaru. Vjerojatno je sve ostalo samo na probnoj proizvodnji, jer uzgoj duhana na pijescima u okolici Đurđevca nije zaživio.