Kućna ili obiteljska zadruga definira se kao oblik zajedničkog života velike obiteljske zajednice koju karakterizira krvno srodstvo članova obitelji, zajedničko vlasništvo nad svom imovinom, podjela rada, zajedničko odlučivanje i uživanje proizvedenih dobara te poštivanje autoriteta starijih.

Svaka kućna zadruga nosila je, uz kućni broj (kbr.), prezime obitelji. U jednoj zadruzi živjeli su članovi obitelji koji su krvni srodnici, najčešće nekoliko braće koji potječu od istog pretka, ali mogu su biti rođaci u daljnjim generacijama. Broj članova jedne zadruge mogao je biti vrlo različit, od desetak pa čak do stotinu, no prosjek je od dvadeset do trideset. Na čelu obitelji i kuće (zadruge) je gospodar (starješina, kućedomaćin, gazda) koji je zadužen za upravljanje cijelom kućom te svom pokretnom i nepokretnom imovinom. To je obično najstariji muškarac. Istaknutije mjesto u kući uživa i gospodarica (domaćica, gazdarica), najčešće gospodareva supruga ili koja druga starija žena u obitelji. Zadružnu zajednicu čine obitelji, koje se sastoje od jednog bračnog para sa svojom djecom.

Svako je zadružno gospodarstvo imalo prostrano i uređeno dvorište u kojem se nalazila obiteljska zadružna kuća uz koju su bile sve potrebne pomoćne i gospodarske zgrade. U kući su boravili i zajednički blagovali svi ukućani. Pored zadružne kuće nalazile su se staje za konje, goveda i ovce, svinjci i kokošinjci te ponegdje pčelinjak (vulinec). Zatim je tu štagalj (guvno, škeden), sjenik (parma), spremišta za žito (ambar) i kukuruz (virjani) te bunar (zdenec). Iza gospodarskih zgrada je potkućnica, tj. vrt u kojem su plastovi slame, te voćnjak i livada, tj. „travnik“. U vinogradu se nalazila klijet. Zadruga je uzgajala životinje koje su joj potrebne za rad i prehranu. Tu je najčešće nekoliko pari konja ili volova za vuču, nekoliko krava, telad, ždrjebad, svinje, ovce i veći broj peradi. Uz to imaju mnoštvo ratarskog i kućanskog alata za potrebe čitavog gospodarstva. Jedna kućna zadruga raspolagala je sa 15 do 40 jutara poljoprivrednog zemljišta na, najčešće razbacanim ali većim  parcelama. U to spadaju livade, oranice, okućnica (vrt), voćnjak, vinograd i šuma.

Unutar zadruge trebalo je pravilu vladati poštenje, zajedništvo i neporočnost. Radili su svi zajedno uz osnovnu podjelu na muške i ženske polove, a svatko je mogao imati i neka posebna zaduženja. Nekretnine su bile isključivo vlasništvo zadruge kao zajednice. Obitelji koje su živjele povezane kao kućna zadruga lakše su podmirivale javna davanja što se je posebno sviđalo vlastima. U slučaju da je broj članova u jednoj kući porastao toliko da za poljske radove nije bila potrebna sva njihova radna snaga ili im je kuća postala pretijesna, a pojedini su ukućani željeli samostalno osigurati svoju egzistenciju, tada se je taj dio uz dogovor otpustio iz zadruge i osnovala se je posebna obiteljska zajednica koja je opet najčešće funkcionirala kao nova kućna zadruga. To je razlog postojanja više zadruga u jednome mjestu koje nose isto prezime.

Do propadanja kućnih zadruga dolazi u XIX. stoljeću. Do tada su se zadruge mogle podijeliti kada ih je na to natjerao prevelik broj članova domaćinstva i to samo kako bi nastalo više zadruga i uglavnom su se dijelile na samo dva dijela. Masovna dioba kućnih zadruga započinje nakon što je ban Josip Jelačić 1848. godine u civilnom dijelu Hrvatske ukinuo kmetstvo, a u Vojnoj krajini nakon njezinog razvojačenja 1870-ih godina. Zadruge su pravno prestale postojati 1946. godine (ukinuo ih je AVNOJ), a Vrhovni sud Hrvatske donio je 8. prosinca 1956. predstavku kojom kućne zadruge definitivno prestaju postojati.