Nakon svršetka Drugoga svjetskog rata komunisti su odmah uspostavili vlast. No da bi vlast profunkcionirala  nedostajalo je stručnih ljudi, a oni koji su počeli raditi nisu se dobro proveli, pogotovo oni koji nisu stupili u partiju ili su se javno protivili komunističkoj ideologiji. Za primjer prikazujemo jednu životnu priču i sudbinu stanovitog Đurđevčana (ime i prezime poznato autoru ovog teksta). Kada bi sve redom opisali trebalo bi nam poviše stranica. Uglavnom, životna priča ide ovim slijedom. Čovjek je za vremena rata, dakle u NDH, služio redovni vojni rok u domobranima kao vodnik u stožeru pukovnije. U određenim okolnostima zarobili su ga partizani te je mimo svoje volje kraja rata dočekao u njihovim redovima. Prvi sukob s nadređenima imao je u jednom selu u koje je ušla njegova postrojba. Tu je jedne nedjelje u uniformi s nekim suborcem otišao u crkvu na misu. Krajem rata premješten je na mjesto šefa kancelarije vojnog suda 32. divizije u Zagrebu. Već na prvom zaposlenju nadređeni su pisali karakteristike za sve službenike, a pogotovo ako su mijenjali radno mjesto. S njime je putovala i karakteristika zapečaćena u omotnici. Njezin sadržaj znamo jer se dotični uspio dokopati svih osobnih dokumenata nakon dolaska na službu u Đurđevec 1947. godine. Prva je karakteristika bila pozitivna jer se u Zagrebu nije dugo zadržao pa ga pretpostavljeni nisu mogli bolje upoznati „kako diše“, iako su znali da nije pristalica komunista. Zato su ga odmah uputili na odsluženje vojnog roka, premda je u ratu bio nepune dvije godine u njihovim redovima, a vojni rok je zapravo odslužio u NDH. Trebalo je platiti dvostruki dug novoj državi. Nakon povratka radio je u Đurđevcu u uredu javnog tužitelja a kako su tamo bili domaći ljudi kojima je bilo poznato njegovo ideološko opredjeljenje, počeli su se za njega stvarati problemi. Do 1955. godine promijenio je čak 12 radnih mjesta, od toga jedno u Bjelovaru. Stalno se ga primoravali neka se učlani u Partiju, što ga nije zanimalo. Na kraju su ga jednostavno istjerali s posla bez ikakvog dokumenta o otkazu. Do kraja života morao se snalaziti da preživi. Na kraju mu prilikom odlaska u mirovinu nisu htjeli priznati ni dio radnog staža ostvarenog prije početka rata (3 god.), premda je to imao dokumentirano. Domaći vlastodršci napisali su sljedeću karakteristiku:

“Kao borac nije proizveden u Jugoslavenskoj armiji. Njegov odnos prema današnjici nije najbolji, t.j. prema narodnoj vlasti. Drug se voli hvalisati da je za stare Jugoslavije bio bolji život nego što je danas. Političko držanje druga je vrlo slabo, ne voli učestvovati u masovnim organizacijama, već naprotiv, druži se sa pokvarenim elementima, koji su istog mišljenja kao što je i on. Isti drug gleda da se opskrbi, a onda prigovara da ne valja ovo, pa ono, itd. Prema tome isti drug ne voli i nema nikih ciljeva da pomogne zajednici. Lični njegov  karakter i odnos prema drugarstvu nije loš, samo što ima te ostatke od stare Jugoslavije. Na poslovima koje radi pokazuje interes, te svaki povjereni posao izvršava točno i savjesno. Na poslovima je disciplinovan. Vladanje u službi i van službe je uzorno. Nije sklon piću. U političkom bi pogledu trebao da se preodgoji“.

Za vrijeme službovanja, premda odan poslu, kritiziran je jer „prebrzo radi posao“, jer nije dolazio na razne sastanke mimo službe, zatim, nije mogao dobiti „točkice“ za opskrbu deficitarnom robom kao komunisti, govorili su mu da „nije važno što si bio, već što jesi“. Zatim je u slobodne dane slan na razne radove: sječu drva, čišćenje kanala, izgradnju objekata. Na te radove nisu slani komunisti nego neistomišljenici kao i on. Premda je bio godinama štediša u banci, nikad nije mogao dobiti kredit. Jednom se nije odazvao na izbore pa su mu noću polupali prozore na kući. Svjedočio je da je bolje prošao jedan gestapovac, a sada u redovima komunista, nego on, jer je su takvi dobivali razne dodatke na plaću, a on nikad. Za rad je često bio pohvaljivan dok su komunisti, premda slabiji radnici, dobivali novčane nagrade. Jednom mu je stanoviti poznanik komunist potajice rekao glede partije: „Ti si lud što se ne upišeš, bit ćeš odmah direktor poduzeća!“.