Podravci u posljednje vrijeme sve više uočavaju u prirodi i u okolici naselja novu životinjsku vrstu, a to je čagalj, kojeg i često čuju po jezivom zavijanju. Mnogi ga smatraju novom vrstom, međutim, čagalj je na hrvatskom području odavno prisutan, još od vremena osmanskih nasrtaja. Do 1970-ih njegov se broj postupno smanjivao, premda je bio viđen u istočnoj Slavoniji. Nakon toga lovci su u tom dijelu Slavonije ustrijelili prvu jedinku 1987. godine. Otad se čagalj sve više širio Hrvatskom, sve do Dalmacije, i otoka. Čak je odstrijeljeno i podosta jedinki nastalih križanjem čaglja i ženki domaćih pasa. Stručnjaci smatraju da se tadašnja populacija doseljavala s područja Bugarske i Rumunjske. Mnogi se već žale na sve veću prisutnost čaglja blizu naselja u potrazi za hranom, a zna odnesti pokoju kokoš i janjad. Nemali broj puta viđen je danju u samim naseljima, premda za čovjek barem zasad nije opasan, jer ga se boji. Laički rečeno čagalj liči na križanca lisice i psa. Riječ je o zlatnom čaglju (Canis aureus L.), sisavcu iz porodice pasa. Boja krzna je žuto zlatna, po kojoj je i dobio ime. Dobar je trkač, nije težak, ima duge i snažne noge, pa vrlo brzo prevaljuje velike udaljenosti. Žive u društvu ili u parovima i izbjegavaju sukobe s drugim životinjama. Glasaju se mnogovrsnim cviljenjem, zavijanjem i tipičnim lajanjem. Smatra se prirodnim strvinarom jer jede lešine. Stoga nije čudo da zalazi do kuća, pogotovo ujesen za vrijeme svinjokolje. Zanimljivo je da tek nešto manje od polovice njegove prehrane čini hrana biljnog porijekla, osobito divlji plodovi i voće.

Fotografija: https://hr.wikipedia.org/wiki/Zlatni_%C4%8Dagalj