Od domaćih životinja, odnosno peradi, domaće guske (Anser domesticus L.) imale su veoma važnu ulogu na seoskome gospodarstvu. Uzgajale su se najviše radi perja, a tek potom radi  mesa. Bez gusjeg perja bilo je nezamislivo živjeti u prijašnje doba, jer su se s čejanem perjem punili jastuci, blazine i dujne (pokrivači u krevetu), osobito oni koji su bili sastavni dio djevojčina miraza. Pečena guska i gusja hladnetina  na božićnom stolu nisu bile rijetkost. Osim mesa, odvajala se mast, koja se nakon topljenja stavljala u juhu i u tijesto za kolače. Gusje se meso na selu nekad dobro moglo prodati, pogotovo jetra. Najveći kupci bili su Židovi, koji su zbog svojih prehrambenih navika bili veliki potrošači gusjeg mesa, jetre i masti. Stoga su se sve guske koje nisu bile za rasplod podvrgavale šopajnu, petajnu (kljukanje), to jest, nasilnom hranjenju radi povećanja jetre. Odabrane guske odvojile bi se od jata i zatvorile u skučen prostor da se čim manje kreću, odnosno, da ne izgube na težini. Šopalo se kukuruzom dva do tri puta dnevno. Kukuruz se mogao i pomastiti da lakše klizi u ždrijelo. Davao se i šećer, samo da narastu jetra. Držanje gusaka nije bio preveliki teret i obveza ukućana, jer su one vrlo disciplinirane i mogu samostalno pasti na travnicima, livadama i u blizini kakve vode. Svoju potrebu za hranom namirivale su travom i zeljastim biljem. Domaće guske bile su bijele i sive boje perja, 4-6 kg teške. Guska s mužjakom živi u paru cijeli život. Godišnje snese 10-20 jaja, sjedi na jajima i vodi brigu o potomstvu uz sudjelovanje gusana i ostatka porodičnog jata.

Podravci govore goska / žuga, žugica, žugena, gosak, goščica, goščiči, gosetina (gusje meso), gosarina (guščarica). Stari su govorili: Kričiš kak goska!, jer se guske vrlo glasne. Osim toga, svojim su glasanjem upozoravale domaćina ako je tkogod ušao u dvorište, a nerijetko su kljunom znale kome poderati hlače. Stoga su bile prava zamjena psima čuvarima.