Tijekom Prvoga svjetskog rata na području tadašnje Austro-Ugarske Monarhije za ratne su potrebe, odnosno lijevanja topova i streljiva sustavno oduzimana crkvena zvona. U razdoblju između 1915. i 1916. godine odlukama Carskoga i kraljevskog ministarstva rata (K.u.k. Kriegsministerium) u Monarhiji su se morala u ratne svrhe rekvirirati prvotno sva, a kasnije samo zvona izrađena nakon 1700. godine. Prva naredba Ministarstva rata o rekviziciji izdana je 21. svibnja 1915., a prva skidanja zvona započelo su početkom srpnja 1916. godine. O tome je pisalo u Tjedniku bjelovarsko-križevačkom u kolovozu iste godine. Rekvizicija se provodila u dva navrata. U prvom je navratu oduzeto oko dvije trećine sveukupne količine zvonovine, a skidana su tzv. suvišna zvona za koja nije dana odšteta. U drugom je navratu provedena stroža rekvizicija u kojoj je za 1 kg zvonovine dana odšteta od 4 krune. U ovom su navratu pošteđena samo zvona koja su pokrajinski konzervatorski uredi označili kao vrijedna čuvanja. Akciju prikupljanja zvona vodila su vojna zapovjedništva. Biskupski ordinarijati i episkopski konzistoriji bili su pozvani sastaviti popise svih zvona kako bi se iz rekvizicije izostavila ona umjetnički povijesno vrjednija. No u praksi se događalo da se župnici nisu htjeli odvojiti od onih novijih zvona boljeg zvuka, pa su umjesto njih ustupili zvona koja su se trebala sačuvati. Primjerice, virovska crkva posjedovala je pet zvona, od toga su tri zvona oduzeta, a ostalo je jedno zvono iz 1736. godine. Veliko zvono je 27. rujna bačeno sa zvonika, ali su ga župljani neoštećena noću zakopali u nekom štaglju, gdje su ga čuvali do ponovnog svečanog postavljanja 9. studenog 1918. godine.