Veliki dio slobodnog vremena Kranjčev je posvetio proučavanju, prikupljanju i obradi etnografske Đurđevca i okolice, čime se intenzivno bavio dolaskom iz Bakra u Đurđevec 1925. godine. Na terenska istraživanja odlazio je pješice ili biciklom, opremljen fotoaparatom i priborom za pisanje. Zapisivao je narodne običaje, pjesme i leksikografsku građu, a fotoaparatom bilježio je sve što je smatrao važnim za predstavljanje lokalne materijalne i duhovne kulture. Tako je nastalo mnoštvo fotografija s različitim motivima (građevine, narodne rukotvorine i običaji, nošnja…). Fotografije je sam izrađivao kod kuće i slagao u albume. Jedan takav album etnografskog sadržaja i veća količina negativa na staklenim pločama predani su 1959. godine Odsjeku za etnologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, odnosno pročelniku Odsjeka za etnologiju dr. Milovanu Gavazziju. Zbirka starih riječi đurđevečkoga govora završila je 1965. godine na Odjelu za filologiju JAZU-a u Zagrebu. Pored toga, bio je povjerenik Etnografskog muzeja u Zagrebu za koji je također prikupljao etnografsku građu đurđevečke Podravine. Namjeravao je izdati zaokruženi opis etnografije đurđevečke Podravine, što se nažalost nije ostvarilo. O njegovu radu pisao je časopis Svijet 1933. godine, donijevši i nekoliko fotografija snimljenih u okolici Đurđevca. Tako je Etnografskom muzeju poklonio razne predmete: preslice, vretena, tamburice, solenke, kutije za duhan, noževe, čuturice, barile, svetačke slike… Konačni ishod njegova rada bila je doktorska disertacija Ekonomski razvitak Đurđevca i đurđevačkih konaka. Etnografski prikaz, koju je obranio kod dr. Gavazzija 1928. godine. Bila je to prva doktorska disertacija u Hrvatskoj s područja etnologije.